Nik Vujičić – motivacioni govornik ili misionar nazarenske protestantske crkve?
Pišući o ličnom utisku u vezi sa posjetom Nika Vujičića jasno mi je da ću kod mnogih poštovaoca njegovog lika i djela izazvati neodobravanje, kao i najžusrtiju kritiku.
Na dan svete Petke Paraskeve, kada su mnoge majke postile zavjetni post, pričestile se u našim crkvama, slavskim hljebom i koljivom obilježile zavjetnu slavu, u gradu Banja Luci, u dvorani „Borik“, gostovao je čuveni, u cijelom svijetu priznati motivacioni govornik Nik Vujičić, čovjek koji shodno svojim protestantskim vjerovanjima ne priznaje ni slavu, ni ikone, ni Krst Časni, ni Presvetu Bogorodicu, a kamo li svetu našu mati Petku Paraskevu. Da, na dan sv. Petke, da li slučajno ili ne, došao je da nas nauči kako se životna motivacija crpi iz Biblije, ali na svoj protestantski način. Kada god bi Nik u svojevrsnoj propovjedi pomenuo ime Isusovo, ime Božije, na moje iznenađenje, pronosio se gromoglasan aplauz.
Da li je naš narod toliko blagočestiv da pri pomenu imena Božijeg odmah i snažno zaplješće rukama? Kao sveštenik mnoge propovjedi sam odslušao, mnoge i izgovorio, ali shodno pravoslavnim običajima nikada, ni jedan vjernik nije aplaudirao. To jednostavno nije svojstveno pravoslavnom vjerniku. Kada se govori o Bogu nema trijumfalizma, tada se samo srce razgrijeva. Međutim, vrlo brzo postalo mi je jasno da se na skupu nalaze predstavnici i članovi svih protestantskih zajednica, koji su organizovali taj događaj. U svojstvu organizatora se navode: Evanđeoski biblijski institut iz Mostara, Evanđeoska crkva Čapljina, Baptistička crkva „Kiros“ Sarajevo, „Kršćanska zajednica svih naroda“ Sarajevo, edukativni centar „Ihtus“, humanitarna organizacija „Most“, protestantska evanđeoska crkva „Hleb Života“ Prijedor i dr. Svi zajedno oni djeluju na našim prostorima učeći kako trebamo da vjerujemo u Boga, ne mareći što su njihove hrišćanske zajednice rođene prije svega sto – dvjesta godina, a naša Crkva pravoslavna živi od Hristovog vremena.
Ličnost pomenutog Nika Vujičića je interesantna naročito za naš narod, jer i sâm ističe srpske korijene i posebnu vezu sa Srbijom. S druge strane, riječ je o čovjeku sa urođenim invaliditetom, čovjeku koji nosi samo sebi svojstven životni krst, prema kome svaki razuman i iole human čovjek projavljuje poštovanje, kao i sažaljenje.
O svjetskoj popularnosti Nika Vujičića rečeno je u samoj najavi nastupa. Naime, od 2005.g. preko osam miliona ljudi je uživo čulo njegovu, kako navodi, „jevanđelsku“ (gospel) riječ, a u digitalnoj varijanti preko 730 miliona ljudi. Održao je preko 3.500 govora u 69 država i imao susret sa 18 predsjednika u deset vlada. Ima preko 15 miliona pratilaca na društvenim mrežama. Fascinantno!!! Teško da bi se i najčuveniji političari svijeta mogli pohvaliti istom reputacijom. Nameće se pitanje ko stoji iza njega? Samo lakovjerni mogu vjerovati u neodoljivu harizmu jednog Srbina koji je zadobio srca širom svijeta. Svaki globalni uspjeh strogo je kontrolisan, kao između ostalog u holivudskoj i muzičkoj industriji.
Nastup je podržan direktnim TV prenosom. Na samom početku predavanja poslao je jasnu poruku: „Ako vjeruješ u Boga, onda sve možeš da radiš“. Ta rečenica je odredila smisao cjelovečernjeg govora, što se u drugoj polovini nastupa u potpunosti raskrilo, a na samom kraju i potvrdilo, pošto je od svih prisutnih zahtjevao da ustanu i da se pomole u tipičnom protestantskom duhu. To nije ni čudno, s obzirom da je Nik jasno izjavio da potiče iz nazarenske porodice, koja je u vrijeme komunističke Jugoslavije morala napustiti državu i odseliti u daleku Australiju. Otac mu je bio nazarenski pastor. Vlasti SFRJ nisu držale u milosti nikoga ko bi se protivio armiji i nošenju oružja, pa ni nazarensku zajednicu. Zato su im zabranjivali dejstvo i misionarenje.
Inače, nazareni, kao i Jehovini svjedoci, adventisti, baptisti, evangelisti i dr., ulaze u red protestantskih frakcija, nesvojstvenih pravoslavnom hrišćanstvu. Šarolikost protestantskih crkava dolazi do izražaja tek u 19. i 20. vijeku iako svoju osnovu nalaze u refomatorstvu Martina Lutera iz 1521.god. Te godine, dogodili su se tektonski potresi unutar rimokatoličke crkve, koja se podijelila na dva bloka: rimokatoličku i protestantsku crkvu. Iako smo po shvatanjima života i Boga veoma daleko, protestantske frakcije, kako ih mi nazivamo sekte, agresivno forsiraju svoje učenje, sa jakom finansijskom podrškom iz svojih centara. Znam mnoštvo naših građana na čijim vratima su se pojavljivali sektaški propovjednici. Njihov pristup je čisto prozelitskog karaktera. Svjedok sam tuge pojedinih srpskih pravoslavnih porodica čija djeca su pristupila raznim protestantskim sektama. Ne dozvoljavaju da im roditelji slave slavu, niti da kome idu na slavu. Ne dozvoljavaju ikonu Krsne slave, niti činjenje krsnog znaka. Takva porodica je razbijena, što najvjerovatnije i jeste cilj velikih centara moći.
Govor Nika Vujičića je bio govor čisto religioznog karaktera, prava protestantska propovjed. On ističe: „Kada svoje raskrhane parčiće stavimo u ruke Božije, kada čitamo Bibliju, kada gledamo na život Isusa Hrista šta je On govorio i ko je On bio … U Bibliji piše, … Biblija kaže ne odustani, Biblija poručuje ja sve mogu u Isusu koji mi moć daje … Čitajte Bibliju! … Pronađite Boga! Razgovarajte s Njim! On je moj prijatelj. On je Kralj svih kraljeva. Ali ja sam Njegov sin. Ja nisam neki beznačajni dječak bez ruku i nogu. Ja sam general u vojsci Gospodnjoj … U svakodnevnom čitanju Biblije i u molitvi koja transformiše način na koji razmišljate, Bog vam daje vjeru, Bog vam daje smisao života“.
Došao sam do ubjeđenja da Nik Vujičić zaista smatra da je „general u vojsci Hristovoj“, odnosno apostol (poslanik) misije Hristove, što je očigledno poznavaocima Biblije. Naime on navodi ličnu žrtvu, stradanje, trud i borbu u misionarskom radu, isto onako kako je sv. apostol Pavle za sebe govorio u 2. poslanici Korinćanima (11, 24 – 30).
Na kraju su svi prisutni bili ščedro počašćeni njegovom knjigom i Jevanđeljem po Jovanu. Svakako, nije mali trošak! Isto tako, insistirao je da redakcija ispiše adresu veb – sajta na video bimu i da se prikaže na malim ekranima. Kada odete na ponuđeni sajt dobićete pitanje: „Želite li vidjeti kako Bog transformira čovjeka“, uz reklamu svih nabrojanih protestantskih crkva koje su organizovale njegov dolazak. Time postaje jasno ko je Nik i šta on promoviše.
Završetak sabranja je propraćen molitvom. Od svih prisutnih je zatražio da ustanu i da se zajedno pomole. Nije izostavio da u molitvi kaže: „Nauči nas kako da čitamo Bibliju“. To je poenta protestantskih zajednica, da naučimo kako oni čitaju i tumače Bibliju, tj. da se odreknemo Boga u koga vjerujemo, da se odreknemo Svetog Save, Krsne slave, svih svetinja i manastira koja svjedoče o našoj istoriji, da se odreknemo svih moštiju i sv. Vasilija Ostroškog i sv. Serafima Sarovskog i sv. Nektarija Eginskog i svih svetih koje je Bog proslavio čudima i netruležnošću. Kada se toga odreknemo mi više nećemo biti pravoslavni Srbi, nego bezlična masa otrgnutih korijena, skrivajući svoje ime, svoje porijeklo i svoj jezik.
Pravoslavni sveštenik dr Zoran Pajkanović.
