Na trećem Međunarodnom festivalu „Martina Mekdone“, u Permu, u Rusiji, Zlatan Vidović dobio je nagradu za najbolju mušku ulogu – za lik Kolmana Konora, kojeg tumači u predstavi „Usamljeni Zapad“.
Komad je rađen po tekstu Martina Mekdone, a u režiji Belinde Božičković. Za Vidovića, koji je dio ansambla Narodnog pozorišta RS, „ova nagrada je jako važna, jer je prva koju je dobio van našeg govornog područja“.
– Kada sam vidio da sam dobitnik nagrade za najbolju mušku ulogu nisam mogao vjerovati. Morao sam pročitati par puta da bih bio siguran. Zaista je nevjerovatan osjećaj dobiti jednu tako značajnu internacionalnu nagradu, na festivalu na kojem je učestvovalo 16 pozorišta iz 10 zemalja svijeta (Irana, Moldavije, Gruzije, Makedonije, Mađarske, Rusije i drugih), sa predstavama istog autora – Martina Mekdone. Zaista se nisam nadao, ni očekivao da u toliko jakoj konkurenciji mogu da se okitim ovom prestižnom nagradom – ističe Vidović.
Sve nagrade za njega su, kaže, važne, jer osim što su potvrda za dobar rad, one su i velika obaveza.
– Upravo ta priznanja obavezuju te da nastaviš sa predanim i posvećenim radom, jer samo na taj način neko može da vrednuje ono što prikažeš na sceni. Iskreno, ne znam da li ova nagrada može da mi otvori neke nove mogućnosti, ali ako se to desi biću spreman da prihvatim tu priliku – poručuje Vidović.
Glavna tema „Usamljenog Zapada“ je praštanje, koja može da se tumači ne samo u okviru porodice, kao što je slučaj u ovoj predstavi, nego mnogo šire.
– Najteže je u životu reći: „Oprosti“, i često nam neizgovaranje te riječi donosi mnogo bola i patnje. Mi, kao narod, i ne samo mi, već svi narodi na ovom lijepom i nesrećnom Balkanu, mnogo puta smo osjetili na svojoj koži baš taj bol i užas koji izaziva neizgovaranje te magične riječi „oprosti“. Mislim da bi svi morali češće da praštamo, kako bi nas to dovelo do nečega lijepog. Potrebna je snaga, volja i mudrost da bi se praštalo, a nažalost tih vrlina je sve manje u ova surova vremena – smatra Vidović.
Iako umjetnici ove zemlje i dalje ne uživaju „privilegije“, koje bi zbog svojih zasluga trebali, oni se i dalje ne predaju.
– Velika je privilegija raditi posao koji voliš. Mnogi ljudi nemaju tu sreću. Umjetnici rade ono što vole, jer niko ne ulazi u ovaj esnaf radi para. Svi smo mi ovo počeli raditi i još uvijek radimo iz ljubavi, pa odatle crpimo i snagu i entuzijazam. Istina je da vlast ne prepoznaje dovoljno značaj koji kultura ima za državu, naciju i duh ljudi koji je konzumiraju. Mora se više posvetiti pažnje svim granama umjetnosti i obrazovanju, jer to su stubovi društva. Sve velike i značajne nacije su poznate baš po svom kulturnom nasljeđu. Mora se mnogo više raditi na tome da ljudi shvate da bez kulture i obrazovanje nema ni društva u kakvom bi trebalo da živimo. Vlast mora da shvati da je krajnje vrijeme da se kultura stavi na mjesto koje joj pripada i koje zaslužuje, jer su umjetnici, kulturni radnici i sportisti, najbolji ambasadori jedne zemlje – rekao je Vidović.
Pored toga što je glumac i umjetnik, on je i građanin Banjaluke. Dešavanja u gradu, u proteklih nekoliko mjeseci, ostavila su, prema njegovim riječima, utisak na sve ljude, pa tako i na njega.
– Mislim da se pravda mora dobiti, i da je dobijanje pravde jedan od uslova za bolji život, jer ako pristanemo na nepravdu i ako svojoj djeci u nasljeđe ostavimo da se nepravda toleriše i da je društvo u kojem živimo imuno na nepravdu, to nasljeđe će biti najgore breme koje im mozemo ostaviti. Mora biti pravde bez obzira na sve, jer ako dopustimo da stvari koje su grozne prođu nekažnjeno, nismo ljudi već zvijeri – ističe Vidović.
Biram Šekspira
– Mišljenja sam da glumac ne bira uloge već da uloge biraju njega. Iako ovo zvuci kao floskula, u mom dosadašnjem radu to se ispostavilo kao istina. Ima uloga koje bih naravno volio da igram i nadam se da ću ih odigrati, a želja mi je da igram veliku literaturu, velike pisce i velike klasike, Šekspira pogotovo. Eto, ako bih mogao da biram, biram Šekspira – rekao je Zlatan Vidović.
Izvor: Srpskainfo
