Dugogodišnji novinar i urednik Radio-televizije Republike Srpske, autor serijala “Kapi zavičaja”, Slaviša Sabljić preminuo je danas u Banjaluci.
Slaviša Sabljić rođen je 12. septembra 1946. godine u Drvaru.
Ove godine 26. marta obilježio je 45 godina rada, tokom kojih je objavio 22.000 priča – vijesti, informacija, reportaža, komentara. Snimio je više od 2.500 priča za RTRS.
Prije dvije godine na portirnici ATV-a gdje sam radio dočekala me velika koverta na kojoj je bilo ispisano “Genije da imaš”. Otvorio sam je i vidio u njoj na 4 lista na ćirilici odštampanu biografiju Slaviše Sabljića. Nazvao sam ga i u šali pitao pitao, gdje se ti to spremaš, na šta mi je on u svom prepoznatljivom stilu odgovorio ” ma daj Požgaj ne jedi ….”
Evo kako je svoj rad opisao ovaj neumorni čovjek, pisac, novinar i stariji kolega koji je volio nas mlade novinare:
Ja i olovka, moja ljepša polovina
Svoj prvi novinarski tekst objavio sam 26 marta 1976. godine u Dnevniku Radio stanice Bratstvo – jedinstvo” u Titovom Drvaru.
Od tada pa sve do današnjih dana, u svojoj profesionalnoj karijeri, na radiju, televiziji i novinama, objavljeno mi je oko 22.000 (slobodna procjena koja je najbliža istini) kojekakvih priča – vijesti, informacija, reportaža, komentara…
Svoj pri tekst u štampanom mediju, a on je objaven na naslovnoj strani
„Oslobođena”, bio je o Mari Bosnić kojoj je uručen ručni sat, poklon druga Tita kome je ona izvela konja poslije desanta na Drvar. On je tim konjem, sa Podova, sela u kojem je Mara živila, nastavio dalje put prema Mlištima i Glamoču, odakle je avionom oletio pravo u Banі, a potom borodom na ostrvo Vis.
Za ovih četrdeset i tri godine bavljenja novinarstvom radio sam i sarađivao sa četrdesetak medijskih kuća iz zemlje i svijeta. Najradije pričam o saradnji sa Rojtersem (tokom rata i prve dvije poratne godine) i beogradskom „Politikom” u kojoj mi je objavljeno više od dvije stotine reporterskih zapisa iz mjesta u Republici Srpskoj i BiH.
Devet godina sam proveo u Velikoj Kladuši. Vodio sam tamošnji radio i bio sudionik svega što se u to vrijeme događalo i dogodilo sa Fikretom Abdićem i „Agrokomercom.”
Za velike afere koja je potresala privredu, ali i politiku bivše nam zemlje, po nalogu “onih odozgo” ugosio sam, u tіh nekoliko mjeseci, 147 novinara іz zemlje i inostranstva koje su, o aferi, іzvještavali domaću i svjetsku javnost.
Objavio sam i osam knjiga o ratu, ratnim stradanjima, te knjigu o rodnom kraju, ali i zbirku priča o mjestima u kojima sam činno svoje TV priče.
u Sarajevu je, pored brojnih drugih, 2003. godine održan i skup ratnih reportera iz više zemalja jugoistočne Evrope. Kada sam, drugog dana njegovog rada, završio svoje polučasovno izlaganje, predsjedavajući skupa Martin Bel, po mnogima najpoizantiji ratni reporter svijeta, rekao mі je ono što su, naravno, čuli i svi ostali:
“Kolega Sabljiću učinićete veliku nepravdu prema istoriji, a prema svom narodu posebno, ako bar dio od toga što smo danas od vas čuli, ne uokvirite u tekst vašeg “ratnog dnevnika”
I tako sam počeo pisati i ispisati moje “Devedesete” odnosno izvod iz ratnog dnevnika kojeg sam vodio prvih šest, ne malo teških, devedesetih godina.
Pored puno drugih ni malo manje vrijednih i značajnih novinarskih priznanja (na Radio Sarajevu dobijao sam bar šest mjesečnih novčanih nagrada i to svake godine…) posebno sam ponosan na četrnaest velikih novinarskih nagrada. Među njima je i „Zlatno pero” koje mi je dodijelilo Udruženje novinar Srbije, odnosno Vojvodine.
Za moj novinarski rad predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlikovao me je i Ordenom Njegoša.
Moje prvo veliko priznanje bila je godišnja novinarska nagrada
sarajevskog, Oslobođenja za vijest. Bila je to priča o tome kako su radnicima u šumskom radilištu Dronjkuša kod Bosanskog Petrovca, više od mjesep dana za doručak davali, a oni su to jeli, konzerve sa hranom za pse. Sa njih je, prethodno, қuvar skinuo one papirnate naljepnice sa psećom glavom na slici.
Dobitnik sam i velikih priznanja tri lokalne zajednice u Republici Srpskoj.
Ako bi se o ekskluzivama pričalo onda sam prvi, u Jutarnjem programu Radio Velike Kladuše, objavio priču o aferi „Agrokkomerc” koja je počela toga dana…
Reagovao sam na tekst u udžbeniku za srednje škole, „Odbrana i zaštita” u kojem je pisalo da je narodni heroj Mika Bosnić na njemački tenk nabacila ćebe. Međutim istina je da ona sa partizanskog tenka skinula nabačeno njemačko ćebe. I to je danima bila ekskluziva.
– objavno sam tekst o slici koju je nacrtao Pablo Pikaso, a koja se danas nalazi u dubičkoj biblioteci…
– Kornjeni Jana Oblaka u Radomrovcu na Grmeču…
– Prvi sam objavio odnosno izgovorio ,,u živo” (Dnevnik TV Sarajevo) ime Drvar koji je toga dana ponio ime Tita…
– Objavio sam i stravičnu priču Nijaza Čauševića – Mede, zapravo njegovo priznanje da je u proljeće 1992. godine pobio dva autobusa puna nejači i žena koje su svoj spas trebale potražiti u zemljama Evrope…
– Prvi sam objavio priču o prodaj leševa i to na Ozrenu. Ibrahim Gotovuša, tako mi se predstavio, nudio je predstavnicima Komisije za traženje nestalih Republike Srpske posmrtne ostatke dva umorena srpska borca za dvije hiljade maraka. Novac je dobio…
– Prvi sam objavio ranjavanje Ratka Mladića na Kužetovoj poljani podno Bihaća, 30. novembra 1994. godine.
– Prvi sam iz Bosanskog Petrovca objavio proglašenje ratnog stanja. Saopštio je to Radovan Karadžić koji je toga dana prvi put obukao vojničku uniformu…
– Objavno sam posljednji intervju Ratka Mladića. Bilo je to 6. avgusta 1995. godine…
– Tokom rata objavio sam bar desetak priča koje bi se mogle podvesti pod nekakve ekskluzive Kijevo, Maslenica, Zapadna Bosna… ali u zlu vremenu mnogo štošta bi se moglo podvesti pod ekskluzivu, pa to neću uzimati u obzir. Neka o tome priča moj ratni dnevnik Devedesete” koji sam objavio prije petnaestak godina.
Bio sam ratni reporter (šef pres centra Drugog krajiškog korpusa VRS), ali i sudionik brojnih događaja i to još od 29. januara 1990. godine kada sam iz Knina, poslao svoj prvi tekst o političkim previranjima u, kasnije, Republici Srpskoj Krajini. Bio je to tekst o namjeri Jovana Raškovića i njemu bliskih istomošljenika, da formiraju Srpsku demokratsku stranku. Poslije toga na terenu, liniji ili rovu sam proveo oko hiljadu i po dana.
U samo jednom (ratnom) izdanju Dnevnika današnjeg RTRS imao sam četiri
priloga. Dva sam čitao ja, a druga dva moj snimatelj.
Bio sam prvi novinar koji se javio direktno u Dnevnik. Bilo je to prilikom bombardovanja. Ja govorim, a bombe padaju nekoliko kilometara daleko od Opštrenja, moje ratne baze.
Prvi sam se satelitskim telefonom (septembar 1999. godine) javio u program odnosno u Dnevnik RTRS. Bilo je to iz Pećke patrijaršije kojoj je Milorad Dodik poslao satelitski telefon kako bi monahinje njime komunicirale sa svijetom.
Obišao sam 42 manastira, a popeo sam se na 12 najvećih planinskih vrhova bivše nam zemlje. Od Mosora i Klekovače, pa do Triglava, Stola i Maglića.
Prisustvovao sam ekshumacijama svih najvećih masovnih grobnica – Kamen kod Glamoča, Mrkonjić Grad, Carevo polje kod Jajca, Čaprazlije kod Grahova i Ozren.
Pisao sam tekstove i uredio prvi i jedini broj „Srpske riječi” (proljeće 1991. godine) glasila Srpske demokratske stranke, koja je formirana u Drvaru. Tada sam bio član ove stranke i u njoj ostao do 1992. godine, odnosno do smrti Jovana Raškovića. Poslije njega
više me niko, što se tiče SDS, nije mogao (politički) voditi.
Bio sam i svjedok odbrane Ratka Mladića u Hagu.
Za dosadašnjeg novinarskog staža samo mi je jedna priča bačena u koš. Urednica jedne novine nije dozvolila da se objavi moj tekst o nečanostima jednog episkopa, odnosno o njegovoj prodaji poklona kojeg je njegova eparhija dobila od Srbina koji je, još dvadesetih godina dvadesetog vijeka, otišao u Ameriku…
Svoju prvu TV priču Radio-televiziji Republike Srpske, objavio sam 21.
aprila 1992. godine. Od tada pa do danas potpisujem oko dvije i po hiljade TV storija.
Serijali „Malo sutra” i „Kapi zavičaja” mojih ruku, nogu i olovke su djelo. Malo sutra je 2005. godine bila najgledanija TV emisija u regionu. Čak i ispred Denisove „Latinice”. „Kapi zavičaja” još uvijek traju, a neka neko drugi o tome piše..
„
Tri dana sam bio i direktor Radio-televizije Republike Srpske, Na to mjesto me imenovao Milorad Dodik da bi me, malo potom, iz ove medijske kuće otjera na ulicu Dragan Gašić povjerenik Viskog predstavnika za RTRS. Vratio sam se tek poslije pet čemernih godina provedenih kako bi trebale što prije da se zaborave.
Četrnasest puta sam bio na sudu, ali ni jednu parnicu koju su podpijeli podnosioci tužbe protiv mene, nisam izgubio.
Sa profesijom a i zbog nje proputovao sam osamnaest država svijeta. Posebno pričamo onom što sam čuo, vidio i doživio u Sjedinjenim Američkim Državama i Švedskoj.
Aleksandar Ranković, Raif Dizdarević, Hamdija Pozderac, Hakija Pozderac, Rato Dugonjić, Nijaz Duraković, Azem Vlasi, Fikret Abdić, Jovo Rašković, patrijarh Pavle, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Ratko Mladić, Milan Babić, Milan Martić, Manojlo Milovanović, Slavko Lisica, Ivo Sanader i Ivica Račan,
zatim Karlos Vestendorp, Karl Bilt, Erik Šinseki, Sadako Ogata, Elizabet Ren, generali Majkl Džekson i Rupert Smit, američki ambasador u BiH Kliford Bond, te Titovi generali i narodni heroji, Milan Šijan, Toko Jovanić, Branko Mamula, Milan Zorić, Rade Zorić, Đuran Kovačević… Sve su to, pored još nekih drugih, ni malo manje
poznatih ličnosti sa kojima sam se sretao, sa njima razgovarao i o njima pisao priče.
Petorica tada (sedamdesetih godina) ugledanih Drvarčana (dva političara i tri privrednika) nikada ne bi završili fakultet da im ja nisam položio matematiku. Teško krivično djelo, nema šta, ali mu je, na moju radost istekao rok upotrebe”.
I za kraj nešto što se rijetko gdje može čuti i vidjeti. Ja sam, naime, direktoru BEL televizije, a tu sam bio zaposlen, podnio zahtjev sa molbom da mi umanji platu. Zašto? Ja sam kao urednik Informativnog programa primao 1.200 konvertibilnih maraka dok
su moji novinari zarađivali duplo manje. Ja sam zbog toga zahtjevao da mi se plata umanji za 400 konvertibilnih maraka. Molbi mi je uslišeno.
Igrao sam košarku dvadeset i jednu godinu,
Slaviša Sabljić
