…romantičnom huliganu, najvećem ljubavniku, ribaru… ali prije svega dobrom čovjeku.
Zašto Mesiju ugostiteljstva?
To je za sebe sam govorio, a svi ljudi koji su ga upoznali i sa njim piće podijelili složiće se da je bolji od Mesija.
Hanište, Banjaluka
Zašto romantični huliganu?
Volio je Punk, ali i za Borac se potući, na nepravdu je reagovao iskreno i brzo, ali u duši i srcu kakav je bio, nije moglo bez ovog romantični.
Zašto najvećem ljubavniku?
Ko ga je poznavao tačno zna zašto.
A i zato što su supruge i djevojke njegovih prijatelja često prigovarale: ” Hoćeš da kažeš da si sa Borom bio 6 sati, jeste li vi zaljubljeni jedan u drugog ?! “.
Zašto ribaru?
Zato što je u ribolovu bio neko sasvim drugi. U tim trenutcima se činilo kao da je sav njegov svijet stao u jedan neprekidan trenutak gledanja u površinu vode. Strpljivo je čekao “šarana” i najveću i najbolju ribu.
Jedna od milion Borisovih anegdota koju je često u društvu prepričavao:
Nakon rata, u koji je otišao kao golobradi mladić, Boris je počeo da radi u jednoj banjalučkoj fabrici. Kaže posao je bilo lak, ali iznimno glup i dosadan. Rad na traci nije poznavao pauzu za cigaru, a cijeli sistem rada bio je zasnovan na autoritetu sitnih poslovođa. To nije bilo mjesto za Boru, znao je to odmah, ali kaže morao je “ispoštovati” štelu bar mjesec dana.
Jednom prilikom u pogonu je priča, nestalo struje i stotinjak radnika je stajalo u grupama i razgovaralo. “Šta ja imam pričati sa njima”, priča Boro, “gledam ih, a grupisani po autoritetima sitnih poslovođa i radnika sa najdužim stažom…”(Bora je bio “majstor kratke priče”).
Onda kaže, napravim se ja onako ozbiljan, priđem grupi “najvećih” sitnih poslovođa i pitam ih, gdje se ovdje predaju zahtjevi?
Gledaju me, priča Bora, sa neke visine i sa sitnim podsmijehom. Za njih sam onaj što radi sedam dana i stalno traži pauzu za cigaru. Njihove podsmijehe onako pogledom i držanjem, odobravaju isti robovi u fabrici kao i ja, samo sa godinom staža.
Onaj u plavom mantilu gleda me sa čuđenjem i nezaobilaznim podsmijehom. “Mali eno tamo su ti kancelarije, reče i pokaza rukom u pravcu stepenica. Gledam ga i sve njih i kontam, e jebaću vas ja! Okrećem se, krećem, a peku me leđa od njihovih pogleda. Pravim par koraka i znao sam, nisu izdržali.
Isti onaj koji mi je pokazao rukom dobaci, a kakav ti to zahtjev predaješ?
Ni pet ni šest okrenem se na peti i kažem, pa zahtijev da se prijavim za stan od fabrike.
Kako sam to izgovorio šok! Šok je, samo na trenutak, prekrio bijes i nevjericu svih koji su me čuli, njih desetak. Šok brate, iskrivili se priča u dahu. Onaj u mantilu trese mu se ruka, skida naočale kao da nije dobro vidio, a ne čuo šta sam rekao. Drugi po činu dok izlazi iz šoka govori, nema stanova od fabrike! Gdje ti živiš momak? Drugi se oporavljaju od prvog šoka i već žamor prelazi u graktanje, čuj radi sedam dana i traži stan!
Pravim se da nikoga ne čujem, nastavlja Boro sa sjajem u očima koji nagovještava još zapleta. Odgovorim nastavlja, onom što se tresao, ma ja ću da se prijavim za stan, jer ako se budu dijelili stanovi ja hoću da budem prvi na listi. Kako sam to namjerno glasnije rekao da me čuje još radnika, tako se kroz pogon prolomio bunt radnika.
Čuj on traži stan!!!
Ovakvi uspijevaju!!!
Sedam dana radi a hoće stan!!!
Okrenuo sam se praveći se da ih ne čujem i ne vidim i uputio sam se ka stepenicama. Umjesto lijevo u kancelariju, kako sam i planirao otišao sam zapaliti cigaru.
Poslije pola sata stigla je struja. Vratio sam se u pogon. Kao na filmovima, svi radnici njih 100-njak me sjeklo pogledima.
Radio sam još par dana tamo i ćao, ma ćao! Nisam ja rob ničiji…
Nedostajaćeš svojim “procentima”.
Boris Perendija je umro kako je i živio, “od srca”.
Boris Perendija- Bora biće sahranjen u subotu 20.06. u 12 časova na groblju na Starčevici.
Svi koji ste ovo pročitali i koji ste poznavali Boru, molim vas na bilo kakav sumnjiv simptom otiđite kod ljekara.
I najjači moraju da idu kod ljekara!
