Kada spojite nezaposlenost, neizvjesnost koju donosi svaki naredni dan, zapošljavanje preko „štele“ i izgubite viziju života u ovom gradu, zemlji, onda imate porodice koje se iseljavaju da se ne vrate, nepopunjene fakultetske amfiteatre, sve praznije učionice i sve manje radnika.
Čim prođu ljetni praznici, nekoliko porodica iz Banjaluke sprema se put Evrope, a za Srpskainfo iskreno su progovorili šta ih je na to natjeralo.
Marijana sa suprugom i sinom od četiri i po godine u avgustu pakuje kofere, kako bi u septembru već bili u Majnburgu, gradiću u Bavarskoj, nekoliko puta manjem od Banjaluke. Kaže da su se mjesecima lomili da li da idu, a onda je „kap prelila čašu“ kada su shvatili da im sinčić ne može nikako dočekati red u obdaništu, dok za privatni nemaju novca.
Život od jedne plate
Muž radi u jednoj privatnoj firmi, ona tri puta sedmično čisti kuće. Samo za rentanje sprata kuće plaćaju 390 KM, tu je kredit za kuhinju, koju su kupili prije godinu dana. U koroni im je bilo baš teško, jer ona nije išla nigdje da čisti, niti je imala priliku da nađe bilo kakav drugi posao.
– Preživljavali smo od suprugove plate, koja je oko 900 KM. Tada smo počeli da gledamo poslove, kako negdje otići, makar u Sloveniju, samo da se maknemo. Neki poznanici, prijatelji su otišli još prije korone, jedni na građevini, drugi kao kuriri, ali su se snašli. Jedan mu je ponudio da dođe, firma traži ljude, nema veze odakle. Dobro smo razmislili, iskalkulisali i prelomili – priča ona za Srpskainfo.
Tada je uslijedio neizvesniji dio, jer je trebalo sačekati odgovor iz te firme, pa slati potrebne papire. Sve je regularno i legalno. Doduše, radna dozvola je na godinu dana, ali im je omogućeno da idu zajedno, kao porodica.
– Ne znam kako će nam biti, ali moram da probam sinu da obezbijedim bolji život. Ovdje nemamo čemu da se nadamo. Ostavljamo roditelje, prijatelje, život kakav smo stvorili, ali ne mogu više ovu neizvjesnost, da gledam kako napreduješ ako si u stranci, ako ti je neko kum ili rođak, da razmišljam šta djetetu da kupim, a šta da ovaj mjesec preskočim – priča ona i dodaje da odlaze da se ne vrate.
Plaćeni prekovremeni sati
Milan P. je u Italiji već tri godine, a ove će mu se pridružiti supruga i kćerkica. Počeo je kao „bauštelac“, radio najteže i najmanje plaćene poslove, ali je zbog znanja engleskog jezika u istoj firmi dobio posao u administraciji. Vikend slobodan, svaki prekovremeni sat plaćen, kupio je manji auto s kojim bar jednom u dva mjeseca dolazi u Banjaluku.
Predao sam papire da mi one dođu, čekamo odgovor, ali biće pozitivan, rekli su mi svi. Pregrmićemo početno vrijeme nekako, biće teško, ali imaćemo nadu da će nam biti bolje. Supruga živi kod mojih, trenutno je na porodiljskom i plata joj je smiješno mala. Ne želim da slušam o ratu, siromaštvu, hoću da mi djeca imaju izbor za školu, da uče da plivaju, idu u zoo vrt ili šta god. Dolazićemo u Banjaluku na odmor dok su babe i djed živi, a poslije, ko zna – kaže iskreno.
Trebao da ode i ranije
Još jedan sagovornik Srpskainfo, koji živi sam u Njemačkoj, kaže da mu je to najbolji potez koji je uradio i da mu je žao što nije ranije. Sa 40-ak godina ostavio je konobarisanje u Banjaluci, po nagovoru prijatelja im se pridružio u okolini Minhena i kaže da je uradio pravu stvar.
Nije to život na visokoj nozi, ali evo, bio sam na moru, sada sam kod svojih. Firma ne radi mjesec dana, dobili smo platu prije odmora. I kada se vratim neću biti u panici da li ću imati za život do sljedeće plate. Šokiran sam cijenama ovdje, najiskrenije. Pa hrana u Srpskoj je skupa kao tamo – govori on.
A ovakvih slučajeva, očekivano, biće i više. Jer, radnicima se ovdje ne nude čestite plate, od kojih bi mogli da žive. Umjesto da im ponude normalne uslove za rad kako bi ih zadržali, došlo se u poziciju da poslodavci kukaju kako nema radnika i kako će morati da uvoze radnu snagu.
“Niko ne bježi od dobrog”
U zemlji u kojoj se 27 godina od rata stalno vraća unazad, problemi rješavaju od izbora do izbora, bez strategije za ostanak i opstanak na ovim prostorima.
– Mladi idu gdje je bolje, gdje će se cijeniti njihov rad, gdje će biti vrednovani kao ljudi, radnici, stručnjaci. Jer prepoznaju kakvo je ovdje stanje i ne žele da sebe troši u zajednici koja im ništa ne daje. Posebno opasno za ovo društvo je stalna politička tenzija koja se iz dana u dan usložnjava, pa na direktan i indirektan način tjera ljude i čitave porodice – govori za Srpskainfo sociolog Vladimir Vasić.
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJAFOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Poručuje da se ovdje nameće priča o lažnom nacionalizmu i patriotizmu, da su mladi budućnost, a da to propagiraju oni koji rade sve da te budućnosti bude sve manje.
– Oni koji razmišljaju svojom glavom, koji vide kuda sve ovo ide i gdje će nas dovesti, vrlo lako odluče da idu u treće zemlje. A ovdje treba da se radi na afirmaciji visokog obrazovanja, vraćanju vrijednosti, da nam nacionalna politika bude kako da zaustavimo mlade ljude, da im obezbijedimo uslove da dobro žive. Jer neće niko otići od dobra – ističe Vasić.
KAKO VRATITI VJERU U OBRAZOVANJE?
Da bismo mladima vratili vjeru u obrazovanje treba da smijenimo sa svih javnih pozicija one koji imaju sumnjive diplome, a da se privatnim fakultetima ograniči “fotokopiranje diploma” i pravljenje lažnog akademskog kadra. Treba zaustaviti imenovanje javnih funkcionera samo jer su politički podobni. Tako ćemo djeci i mladima vratiti vjeru u neko bolje sutra i da ta njihova diploma nešto vrijedi, poručuje sociolog Vladimir Vasić.
Izvor: Srpskainfo
