Primjećujem posljednjih mjeseci da postajem poput programiranog robota. Buđenje u ranim jutarnjim satima, voda za kafu se kuha, kompjuter je upaljen a na balkonu uzimam prvu dozu nikotina. Potom slijedi pravi pravcati ritual. Šaram internetom i čitam štampu iz BiH, Srbije i Hrvatske. Kako dnevnu, tako i sedmičnu. Sve vijesti, malte ne, iste, osim komentara i osvrta rijetkih preostalih vrhunskih pera bivše nam Jugoslavije i nekolicine novopridošlih- mlađih novinarskih snaga. Jedna zanimljivost provejava kroz gotovo sve novine, bez obzire iz koje republike dolazi. Akteri uvijek isti. Učenik ili njegov roditelj fizički napao nastavnika ili profesora, potom se na odmoru potukli učenici, ili vijest kako srednjoškolci sve češće dolaze na nastavu u vidno alkoholiziranom stanju ili dobro ”napušeni” kojekakvih ”trava” ili ljepila (!), ne rijetko naoružani i sl. I zaista, odnjeo vrag šalu, prosvjeta, odnosno prosvjetni radnici su pali na najniže grane od početka nemilih 90-ih godina. Em gotovo svakodnevne torture, em bestijalno niske plate za tako odgovoran posao. A kako je samo bilo prije samo 3- 4 decenije? Nekad bilo- sada se spominjalo.
Dobro se sjećam, kao da je jučer bilo, da smo se u novu zgradu gimnazije uselili odmah nakon zimskog raspusta, u februaru 1972. godine. Bio sam učenik prvog razreda, ”zelen” i itekako impresioniran izgledom novoizgrađene zgrade realke. Imao sam tu sreću da sam se našao u generaciji koju su i prosvjetno (”prosvjetljivali”) i pedagoški ”tesale” prave pravcate profesorske gromade. Kako svojim pojavama, tako i stavom i ponašanjem spontano su kod nas izazivali strahopoštovanje. Dovoljno je reći da mi je razredni starješina bila profesorica istorije, Nada Kantar (danas Milovanović, op.a.), sigurno najstrožiji profesor u gimnaziji, ali, na izvjestan naćin, i nas treći roditelj. Ljepoti življenja i bontonu, te, naravno- latinskom jeziku, učio nas je legendarni prof. Ivo Nakić. Iako su tada svi bili drugovi, Ivo Nakić je bio pravi pravcati bonvivan i gospodin. Od glave do pete!
Ovom nenadmašivom profesorskom dvojcu prikljucio bih i damu, kako izgledom i odjevanjem, tako i ponašanjem, profesoricu istorije umjetnosti, Dragojlu Tošić. Bilo bi nepravedno ne pomenuti i čitavu plejadu drugih profesora koji to svakako zaslužuju, no za tako nešto bi valjalo izdvojiti i vremena i prostora a i sjećanja pomalo magle. Ne bez razloga rekoh kako su nam profesori bili poput roditelja. Nada Kantar je znala za naše ljubavi i simpatije, probleme, mladalačke jade, situaciju kod kuće. Dobije li neko par kečeva ili neopravdano izostane iz škole nekoliko časova odmah su oba roditelja bila pozvana na razgovor kod nje. Jednostavno, ništa nije prepuštala slučaju. Problem se morao rješiti. Posebno je vodila računa o našem izgledu. Tako je imala običaj da nas nekoliko, relativno ”dugokosih” digne iz klupa sa naredbom da pokažemo prstom sredinu uha! Elem, kada smo to učinili, kratko je rekla; ”Sada svi na šišanje i to dokle ste prstom pokazali!” A potom trk do kuća po pare za šišanje. Imala je običaj, zbog puno loših ocjena, zaključavati nas u razredu za vrijeme odmora, a ponekada je znala uvesti zabranu (za sve nas, bez obzira radilo se o boljim ili lošijim učenicima) izlazak u grad sedmicu dana. I ne daj Bože da nas slučajno sretne!
Nekako su prve razrede srednjih škola kod većine obilježili i poćeci pušenja. Rijetko ko je imao toliko love da kupi cijelu kutiju cigareta pa smo ih kupovali, u trafici preko puta gimnazije- na komad. A onda, trk iza škole ili u WC. Profesori su, u početku, nastojali da tome stanu u kraj, no, vrlo brzo su digli ruke. Za drogu i alkohol nismo znali. Posebna je priča susret sa profesorom u gradu. Slijedi uljudni pozdrav, ruke su vec izvučene iz džepova a cigareta je u trenu odbačena!
Ozren Tinjić
