UMILjENjE
Toplina obraza u umiljenju se grije
Bogorodicino rame blago dodiruje,
nježnim ručicama roćenog Hrista
zagrljajem vječnosti svjetlost zablista.
Ljubav Bogomajke pogledom miluje
želeći da čedo mimoiđu životne oluje,
blagošću brižno osluškuje otkucaje srca
suza radosnica u očima često svjetluca.
Najtoplijim dodirom Bogomladenca grli
sluteći da će čedo postati Hristos Vaskrsli,
u dubini duše osjeća žrtvu najveću,
strašne muke Sina na Golgotskom raspeću.
Umiljenjem kroz vijekove na ikonama
Majčinska ljubav blista,
pravoslavnim Hrišćanima snažna vjera
da je Hristos Vaskrsao zaista.
Aleksandra Broćeta
Aleksandra Broćeta kroz poeziju slika sopstveno bitisanje. Zato se bez ograda može reći da su pjesme iz „Umiljenja“ pjesme duše, pjesme, koje izlaze iz vena onako, kako su se stvarale, tako da odišu autentičnošću, blagošću i religioznim motivima, što ukazuje da je cijeli rukopis zasnovan na pravoslavnim vrlinama i kanonima.
O duhovnoj ljepoti u ovom rukopisu pjeva naša autorka smatrajući da ka njoj vodi kompas, koji uvijek pokazuje na deset Božjih zapovijesti. Samo se tako stiče mir i postojanost, samo tako mekoća morskog pijeska može na koži da ostavi svjetlucave tragove.
Emocija u Broćetinim pjesmama je ona istinska, ona u kojoj nema prevare i pretvaranja, koje ima ili nema. U svemu, kao što reče naša pjesnikinja, ima nešto samo ga treba prepoznati.
Ima nešto i u ovom rukopisu „Umiljenje“, malo umiljato, malo čežnjivo i malo sanjivo. Sveto poetsko trojstvo, koje čitaoce uvodi u svijet sopstvenog razmišljanja. Ili, pak, izvodi iz „Umiljenja“.
Miladin Berić, književnik
