Od našeg dopisnika Ozrena Tinjića:
Ne znam da li su u pitanju godine ili nešto drugo, ali primjećujem, u posljednje vrijeme, kako u Banja Luci, tako i ovdje, u Švedskoj, da se sa našim mladim generacijama dešava nešto čudno, strano i meni totalno nerazumljivo. Opšte je poznato da se mladi (pa i stariji) ponajviše nalaze, druže i slobodno vrijeme provode u kafićima i pabovima a ovdje na sjeveru, u razno- raznim udruženjima. Najčešće sam u ”ophodnji” ovim mjestima i lokalima sam pa imam dosta vremena za promatranje okoline. Naručuju, obično, espreso kafu. Gledam ih i imam šta vidjeti. Nema priče, nema zafrkancije, svi izvukli svoje ”čudne mobitele” (one tzv. touch što im je prstom dodirnuti pogolemi ekran i mala sprava vas vodi u cijeli svijet). I tako sjede po par sati, svako zabavljen svojim mobitelom ne komunicirajući međusobno.
Pitam se u sebi: Pa zašto se onda uopšte nalaze? Uzgred, kradomice zavirim šta oni to rade na tim ”spravama”, kad tamo- pišu kojekakve SMS poruke, čitaju novine, slušaju muziku… Potom slijedi i drugo pitanje: Otkud tim mladim ljudima tako skupe ”sprave” a svi se jadaju na besparicu? Svijet je poludio, ako već nisam ja! Jer, na kraju krajeva, znam da svojedobno, prije nekih 30, pa i više godina nije bilo mobitela, neko nije imao ni fiksni telefon a opet smo se, raja, uvijek i što je najvažnije- tačno na vrijeme susretali. Hebem ti onog što izmisli mobitel. Sve me to podsjeti na onaj vic kad se sretnu jarani Huso i Haso. Žali se Haso kako ima osjećaj da ga njegova Fata vara! Elem, konta Huso pa će jaranu: ”Znaš Haso, ima tu lijeka! Kupi ti Fati mobitel i sve ce biti OK!” Nakon par dana se ponovo sretnu, grli Haso jarana Husu, govori mu kako je njegov spasilac, te da ga Fata ne vara! Provjereno! Kako, pita Huso? E sada, ponosno će Haso, kad god nazovem Fatu i pitam ju gdje je, ona kaže- Kod kuće sam!
Znam već tri braka u Banja Luci koji su skontani putem interneta. Možete zamisliti, ljudi se praktično ne vide, ne drže se za ruke u zajedničkim šetnjama, odlascima u kino ili na večeru, ne gledaju se u oči dok razgovaraju a nakon par mjeseci dopisivanja eto ih pred oltarom. Svašta! Ne znam kakva je danas sudbina njihovih brakova ali, što se mene tiče- daleko im kuća od moje. Ko zna, možda sam staromodan, ali sam ipak pristalica klasike. Samo kad se sjetim onih davnih banjalučkih serenada, asikovanja… Nekad bilo sad se spominjalo.
Srećem i gledam ovu našu dječurliju u Banja Luci. Svi se zatvorili u kućama i stanovima i svaki slobodni trenutak koriste za kojekakve igrice na kompjuterima i onim spomenutim mobitelima. Roditelji, valjda umorni od posla i svakodnevnih problema idu linijom manjeg otpora pa djeci uvale te budalaštine ne bi li imali malo mira. Djeca se otuđuju, žive u svom svijetu, nemaju vremena da se druže i igraju sa vršnjacima. Mi toga u svoje vrijeme nismo imali. Isli smo u ”haranje” mada su nam zdjele sa voćem kod kuce bile pune. Ustvari, bila je riječ o svojevrsnoj avanturi, želji za dokazivanjem. Nema vise piruz- pale, klikera, kula od oraha i vječnog trazenja dobrog ”putaka”, kauboja i indijanaca ili partizana i švaba, hvatanja peševa na Vrbasu sa komadićem stakla i viljuškom… Jednom rječju, bili smo kreativniji! Sve je otišlo u zaborav i pomalo živi u sjećanjima srednje i starije generacije. Za razliku od današnjih mališana mi smo, kako reče jedan moj prijatelj, više mogli izdržati pod vodom nego kod kuće!
Poput posljednjeg Mohikanca ostao sam vjeran slanju Novogodišnjih čestitki. Danas svi to rade putem e-maila ili SMS-a. Ne znam da li je riječ o praktičnosti ili uštedi na markama, čestitkama i kovertama, ali nekako mi je ljepše, pa i pristojnije poslati poštom cestitku. Slično je i sa pismima. Imam par drugara s kojima se redovno dopisujem. Pisma, naravno, pišem perom a ne pisaćom mašinom. Jer, lijepo je kada iza vas ostane neki pisani trag. Nešto što se, s vremena na vrijeme i uvijek iznova moze iščitavati. Baš kao i ove novine.
Da je otuđenost svugdje prisutna može se zamjetiti i na nestanku komšiluka. Ustvari, komšije i dalje egzistiraju, ali po formuli: Svako za sebe. Ta famozna institucija je izčeznula, nestala. Nema više onih kafendisanja, pokoja čašica žestice, zajedničkih tugovanja i radovanja. Jednom rječju, došla neka tužna vremena kada se svako pozabavio sobom i svojim problemima. Nažalost!
Tekst: Ozren Tinjić
Video: Svojevrstan odgovor, pogledajte do kraja
