“Malo šta od materijalnih dobara imam da ostavim. Nema ničega od vrijednosti što posjedujem izuzev moje ljubavi i moje vjere…”
Poznati američki pozorišni pisac Judžin O’Nil napisao je 1940. godine djelo “Poslednja želja i testament jednog psa”, svojevrsni oproštajni govor svog dalmatinca Blemija.
Judžin O’Nil je smatran američkim Šekspirom, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost i četvorostruki laureat najprestižnije novinarske nagrade Pulicer. Epitaf psu u vidu testamenta jedan je od njegovih manje poznatih tekstova i on ga je napisao kako bi utješio suprugu, štampajući svega sto primjeraka za ličnu upotrebu.
Zapisano 17. decembra 1940. godine
“Ja, Silverdin Amblem O’Nil (u porodici, među prijateljima i poznanicima poznat kao “Blemi”), zbog tereta godina i nejakosti, shvatam da se bliži kraj moga života i zbog toga izjavljujem svoju posljednju želju.
Malo šta od materijalnih dobara imam da ostavim. Psi su mudriji od ljudi. Oni ne traće svoje dane skupljajući imovinu. Oni ne uništavaju svoj san razmišljajući kako da zadrže ono što su stekli i kako da steknu ono što još nisu. Nema ničega od vrijednosti što posjedujem izuzev moje ljubavi i moje vjere. A to ostavljam svima onima koji su me voljeli, mom gospodaru i gospodarici koji će me, znam, najviše žaliti, Frimenu koji je bio tako dobar prema meni, Sinu i Roju i Vili i Naumi…
Ali, ako bi trebalo da nabrojim sve one koji su me voljeli, to bi nateralo mog gospodara da napiše knjigu. Možda je tašto od mene što se hvalim kada sam tako blizu smrti, i koja pretvara sve taštine u prašinu, ali ja sam oduvjek bio pas kojeg su mnogi voljeli.
Tražim od mog gospodara i gospodarice da me uvijek pamte, ali da ne žale za mnom suviše dugo. U svom životu pokušavao sam da im budem utjeha u danima žalosti, i razlog za dodatnu radost u njihovoj sreći. Teško mi je da pomislim da ću čak i smrću njima prouzrokovati bol. Neka zapamte da nema psa koji je ikada vodio srećniji život (a to dugujem njihovoj ljubavi i brizi za mene), sada kada sam postao slijep i gluv i nepokretan i čak me moje čulo mirisa iznevjerava pa bi mi zec morao biti tačno pod nosom, a ja to ne bih znao.
Osećam da je život suviše dugo oklijevao da se oprosti od mene. Vrijeme je da kažem “doviđenja” prije nego što postanem teret sebi i onima koji me vole. Biće mi žao da ih ostavim, ali neće mi biti žao da umrem. Psi se ne plaše smrti kao ljudi. Mi je prihvatamo kao dio života, ne kao nešto strano i užasno što uništava život.
Šta može doći poslije smrti, ko to zna? Ja bih volio da vjerujem zajedno sa drugim pripadnicima moje vrste “dalmatinaca” koji su vjerni muhamedanci, da postoji raj u kome su svi vejčito mladi, gde se dani provode u razonodi, gdje zečevi trče brzo, ali ne suviše brzo, gdje svaki prijatan čas može biti trenutak objeda, gdje u dugim večerima ima milion vatri na kojima panjevi vječito gore i kraj kojih se može lijepo sklupčati i gledati plamen i sanjariti, sjećati se starih hrabrih dana na zemlji i ljubavi gospodara i gospodarice. Bojim se da je to suviše čak i za psa kao što sam ja da očekuje. Ali bar mir, to je sigurno. Mir i dug odmor za umorno staro srce i glavu i noge, vječiti san u zemlji koju sam tako voleo. Najzad, možda je to i najbolje.
Čuo sam moju gospodaricu kad je rekla: Kada Blemi umre, ne smijemo uzeti drugog psa. Sada je ja molim, za moju ljubav, da uzme drugog. Ja nikada nisam bio ljubomoran. Oduvjek sam smatrao da je većina pasa dobra i jedna mačka, ona crna kojoj sam dozvoljavao da sa mnom dijeli tepih ispred kamina u dnevnoj sobi uveče, čiju sam naklonost tolerisao.
Neki psi, razumije se, bolji su od drugih. Dalmatinci su jasno, najbolji. Zato predlažem dalmatinca kao svog nasljednika. Teško da neko može biti tako dobrog soja ili tako lijepo vaspitan ili tako izuzetan i tako lijep kao što sam ja bio na vrhuncu. Moj gospodar i gospodarica ne mogu zahtijevati nemoguće. Ali on će dati sve od sebe, u to sam uveren, pa će čak i neke njegove neminovne mane pomoći da živi uspomena na mene.
Njemu ostavljam svoju ogrlicu i kaiš i svoj kaputić i kišni kaputić, napravljene po narudžbini kod Hermesa u Parizu 1929. godine. On ih nikada ne može nositi tako dostojanstveno kao što sam to ja činio, šetajući oko trga Vandom ili kasnije Park avenijom, dok su svi pogledi sa divljenjem bili upravljeni na mene. Ali ponovo, uvjeren sam da će on učiniti sve što može da ne izgleda kao neki lijevi provincijski pas. Ovde na ranču, možda će upoređenja čak ići njemu u prilog, u nekim stvarima.
On će, pretpostavljam, uspjeti više da se približi zečevima nego što sam ja uspijevao posljednjih godina. I pored svih njegovih mogućih mana ja mu sada želim sreću.
I još jedna poslednja reč oproštaja dragom gospodaru i gospodarici. Kad god posjetite moj grob, recite sa žaljenjem, ali takođe sa srećom u srcu, sjećajući se mog dugog srećnog života sa vama: Ovdej leži onaj koji nas je volio i koga smo mi voljeli. Bez obzira kako dubok bio moj san, ja ću vas čuti i nema te smrti koja će zadržati moj duh da ne zamaše zahvalno repom.”
