BLMojGrad uz odobrenje autora prenosi emotivan tekst, razgovor oca i sina koji su davno odselili iz Banjaluke. Sin je rođen u drugoj zemlji i jednom godišnje posjeti Banjaluku.
PITAO SI ME SINE ŠTA JE BANJA LUKA
Sin: Rođen sam u USA i bio sam u BL i ništa ja ne vidjeh od onoga šta ti pričaše?
Otac: BanjaLuka se ne može vidjeti ona se mora osjetiti!
Sin: Ali kako se može osjetiti?
Otac: Banjaluka je biser koji se nosi u grudima a školjka je raja iz BanjaLuke
Vrbas je žila kucavica a Kastel naša ljepotica toliko topao kao i sam Vrbas koji stalno grije a stalno je hladan! Sine’ Vrbas zna da prepozna svoju raju!
Sin: Ali pričao si da je Vrbas hladan a i kamen ne može biti topao?
Otac: Jeste, pričao sam ali nisam rekao sta i osjećam?! Čekao sam godinama da ti kažem ovo, čekao sam da porastes!
Znaš li ti sine, da je tvoja starija sestra moj “Vrbas”, ti si sine moj “Kastel” a mlađa ti sestra ljubav velika kao onaj “Safikadin Kamen” koji svaki Banjalučanin voli i poštuje i za ljubav pali svijeće, e to je sine toplina i ljubav!
Sin: Objasni mi?
Otac: BanjaLuka je ljepotica i tu ljepoticu ne može svako da vidi, jer gledati nije isto što i osjetiti. Kada odeš u Banja Luku moraš prvo da upoznas raju, merake, sokake, prela, luna parkove, sevdahe da osjetis ćevape našega “Muje”, da probaš ukus Bureka kod našeg “Hazbija” da svakoga poštuješ i voliš a ne moraš ni da ga znaš!
Moraš da osjetiš ljepotu Dajaka kojeg guraju zelenim vrbasom i da se usput diviš ne znajući šta je ljepše za vidjet jel onaj ponosni Banjalučanin sto gura Dajak ili “Dajak” u kojem sjedi ljepotica crnooka banjalučka!
Moraš da znaš i sam šum i šapat Vrbasa
Šta Vrbas šapuće i šta želi da ti kaže
Da znaš i “Studenac” zašto je takav
Da odeš na “Abaciju” i da joj se pokloniš za ljubav i za raju, dok usput gledaš u “Zeleni Most” koji je tako jednostavan a tako lijep!
Da se zapitaš da li oni stari i prosjedi ljudi koji hodaju pokraj Vrbasa, idu zato što vole da hodaju ili su došli kraj Vrbasa da bi sa tom ljepoticom malo popričali i koji haber razmjenili i malo prozbore da joj se zahvale za ljubav i za sve godine koje Vrbas ih čuvaše…
Sin: Nisam nikoga vidio da priča sa Vrbasom!
Otac: Oni ne trebaju da otvaraju usta oni se razumiju sa pogledom, srcem, dušom, sjećanjima, mislima sa ljubavlju kojem im Vrbas podari i uze u svoj zagrljaj od malih nogu i takve ih odgoji, svaki Banjalučanin ima dvje majke a to su majka koja ih rodi i Vrbas koji im zagrljaj pruži!
Svako naselje i svaka ulica se znala, svi su se znali svi su se poštovali svi su se družili, zaljubljivali hodali od Parkića pa do Sebastijana, Borika, Kajaka, Music Halla e to je bila raja”
Sin: I ti si ih sve znao?
Otac: Ne’ Sine, ja sam ih sve Volio i poštovao kao i oni mene, tako nas je BanjaLuka naučila!
Kada odeš na Šehitluke a tebi puna ti duša, jer vidiš svoj grad, svoj ponos, svoju rijeku, svoju ljubav toliko si visoko a toliko si blizu?!
Sin: Nije valjda da je to sve tvoje?
Otac: Ne Sine nije! Banja Luka nije ničija, ali mi smo njeni sinovi i kćeri!
Sin: Pa začto kada je sve to tako se ne vratiš u BL?
Otac: Neka Sine,neka me ovako…. Ne trebam ja biti u BL da bih ja nju volio, možda ja ovdje i umrem sine u tuđini u samoći u bijedi, ko će ga znati šta sudbina nosi!?
Ali, me raduje da ću umrijeti sretan sa istim onim slikama u glavi sa istom onom rajom, sa istom onom ljubavlju koju imam prema BanjaLuci….
U'stvari… umrjeće, samo još jedan vijeran sin banjalučki ali ljubav prema Banja Luci i Vrbasu nikada umrijeti neće !
E,to je Banja Luka moj sine!
Tekst: Smajo Sulejmani
