Na adresu portala stiglo je obraćanje Banjalučanina povodom presude generalu Ratku Mladiću. Pismo je napisao D.K. a njegove tekstove smo i ranije prenosili. Tekst sa naslovom “Pitaće me ko je bio Ratko” prenosimo u cjelini:
Maj mjesec 1992. godine. Na platou ispred tadašnjeg banjalučkog Doma Kulture, a gdje se danas nalazi najljepša pravoslavna crkva na balkanu,sticajem okolnosti, tačno ispred mene, sletio je vojni helikopter iz kojeg su teatralno iskočila pod punom ratnom opremom, četiri vojnika u maskirnim, ratnim vojnim uniformama, sa isto tako modernim istočnoevropskim naoružanjem uputivši se užurbano u zgradu koja je tih dana ponovo postajala Banski Dvor.
Uočio sam tada starijeg čovjeka među njima, za kojeg sam do kraja dana, gledavši tad obavezni dnevnik u pola osam, saznao i o kome je riječ. Taj dan, prvi put sam vidio Ratka.
Te godine prvi put nisam otišao sa rajom na more. Starijeg brata je mobilisalo, a niko nije bio sretniji od mene kada se sredinom ljeta, on sa ekipom vratio kući i na astal bacio tri šteke cigareta marke VEK. Tad je već ratna bijeda pokazivala svoje pravo lice. U ratu je to tako,
il’ si u njemu il’ si u Beogradu, Švedskoj ili Zagrebu. Pošto nisam imao tatu, koji će me, bez pitanja, kao mnoge moje poznanike spakovati u nečiji gepek, i poslati za Srbiju, postajao sam svjedok, svih gradskih ratnih priča ispričanih od strane mladića koji su “preko noći” postajali borci na ratištima širom tadašnje BiH. U ovom ratu, a valjda je tako u svim ratovima, il’ igraš na pobjedu il’ te nema.
Da je to tako, naučio sam u oktobru ‘95.
Rat je jedan majmunluk kojeg počinju ucijenjeni ljudi, a završavaju sudije, odnosno oni ljudi čije ucjene svo vrijeme stoje u fiokama, pomoću kojih ga i završe, po svojoj volji. Svo ostalo je šuplja.
Za to vrijeme, Dražena Petrovića zamijeni Arkan za idola, a kad izlaziš u grad, šupak si ako jedini ti nemaš pištolj od vas pet frajera koji izlaze u grad. Najbolje ribe vodaju vojni policajci, a malo kasnije skontaš i miševe koji nikad ne nose uniformu i imaju papir da su nesposobni. Tragedija je da ti “nesposobni” kada rat stane, postaju itekako sposobni a danas rijetko kojeg viđam u autima koji ne liče na vojna, svojim gabaritima.
Al’ Džaba im sve. Viđao sam ih često kako prekidaju svoje hrabre besjede, kada bih naišao u njihovo društvo, prepoznavajući u meni svjedoka koji zna kako su stvari stajale u priči koju pričaju. Sav rat, sva njegova tragedija stane u tu jednu sekundu, jedan tren, dok obaraju pogled znajući da znaš da su u laži.
Upravo tu sekundu, prepoznajem kod svih onih sudija dok im spominju da Ramuš Haradinaj zvani Majmun, ima na svojim rukama, toliko dječijih duša, izvađenih bubrega, i vidiš mu po lobanji da je jednokrilac, u kojoj pokušavaju opravdati njegovu oslobađajuću presudu.
Ako sve te “Haške” oslobođene heroje staviš na jednu gomilu i Ratka kraj njih i zavrtiš film unazad, u kojem su sve bitke, herojstva, boli,
sav jad i čemer rata i ako je pitanje za “milijun kuna” te zatražiš da odaberem moj konačni odgovor, neće mi trebati ni joker pola – pola ni zovi prijatelja. Odgovor će dati sudije koje su im sudile i ta jedna sekunda dok spuštaju pogled…..
Najbolje bi bilo da ih nikad nisam upoznao!
D.K.
Pročitajte još jedan tekst autora ovog pisma koji je objavljen na portalu BLMojGrad:
