Držanje kućnih ljubimaca, posebno pasa postalo je dio urbanog načina života i trend kome mnogi ne mogu odoljeti. Za mnoge ljude, psi su članovi porodice, koji ravnopravno žive u stanovima i kućama i uživaju brojne benefite života uz čovjeka, uz veliku pažnju i ljubav svojih vlasnika.
Ipak, život psa uz čovjeka na našim prostorima, ima i drugu, ne tako lijepu stranu. Psi koji cijeli svoj vijek provode zavezani u dvorištima, bez mogućnost kretanja i druženja sa svojom vrstom, često u nehigijenskim uslovima i u svim vremesnkim (ne)prilikama, pokazatelj su mentaliteta u kome je pas još uvijek životinja rodjena “za lanac”.
Dvorišta grada Banjaluke, ali i cijele BiH, prepuna su ovakvih priča, na koje malo pažnje obraćaju i oni koji pse drže u ovim uslovima i većina nas, koji kraj njih samo prodjemo. Psi su životinje kretanja, i čopora (zajednice ), sa izuzetno kompleksim sistemom emocija . To znači da je svakom psu, imajući u vidu ono za šta ih je priroda namijenila, neophodno dovoljno kretanja svakog dana, kontakt sa pripadnicima svoje vrste i naravno pripadnost grupi, sa kojom će ostvariti emotivne veze, koja uključuje vezanost za čovjeka.
Potrebe pasa koji život provode na lancu, najčešće su u potpunosti zanemarene i svode se samo na obezbjedjivanje hrane i vode.
Pas koji cijeli život provodi na ograničenom prostoru, prepun je energije koju nema gdje da troši. Ova energija se vremenom pretvara u frustraciju. Takav pas je pod konstantnom tenzijom, koje pokušava da se riješi na jedini način koji mu je dostupan na ograničenom prostoru: lavežom, zavijanjem, cviljenjem, kretanjem u krug u boxovima i eventualno skakanjem na ogradu.
To je jedino što im je dostupno da rade. Takav pas osjeća dosadu, neispunjenost, ogromnu frustraciju i na kraju usamljenost i tugu. Život u izolaciji za životinju ima teške psihološke posljedice. Tu leži odgovor na pitanje zašto pas u našem ili komšijskom dvorištu, neprestano laje i zavija.
Da li mu u ovakvim uslovima, ograničenog prostora, izolacije i iste svakodnevice iz dana u dan, ostaje išta drugo da radi?
Iako je slika psa na lancu nešto što na ovim prostorima i dalje smatramo normalnim, iz perspektive psihologije ovih životinja i njihovih prirodnih potreba, primoravanjem na ovakav život, činimo im ogromnu nepravdu.
Upravo iz tih razloga, mnogi zaštitari i udruženja, nerado se odlučuju da pse udome u našoj zemlji, pa pomoć traže u inostranstvu, gdje udomitelji pse drže u humanijim uslovima.
Držanje životinja na lancu još uvijek je legalno, s obzirom da su zakonski okviri o pitanju dobrobiti životinja široko postavljeni. Obezbijediti životinji dovoljno životnog prostora i adekvatnu brigu i njegu je opšti pojam, ostavljen na interpretaciju svijesti i savjesti svakog pojedinca.
Pored ostavljanja ljubimaca na ulici i nekontrolisanog razmnožavanja, ovo je najčešći vid neodgovornog vlasništva i zlostavljanja životinja kojim smo okruženi u našim uslovima.
Svi psi ne mogu uživati u toplini naših stanova i kuća, ali ukoliko smo vlasnici životinje koja boravi napolju, svakako možemo obezbijediti uslove za dostojanstven i normalan život: smještaj – kućicu sa termo izolacijom, dovoljno kretanja ( šetnje ) i kontakata sa drugim psima, veterinarsku zaštitu, kao i malo našeg vremena i pažnje, da ih kroz igru naučimo nečemu novom , a potom i nagradimo za uloženi trud i vjernost.
Tim Socijalizacija pasa Banja Luka
