Otvoreno pismo
Povodom tragedije koja se desila u Srbiji i mjera koje se tim povodom najavljuju ili djelimično uvode u školama u Republici Srpskoj, obraćamo se svim institucijama Republike Srpske apelujući na zdravorazumsko odlučivanje i donošenje mjera u najboljem interesu djece i cijele društvene zajednice.
U teškom periodu koji je iza nas, otvorena su mnoga pitanja na koja nemamo odgovor. Imajući u vidu da se u svim vanrednim situacijama koje su nas zadesile (korona, oružani napad učenika…), kao prva i jedna od „zaštitnih“ mjera uvodi udaljavanje roditelja od škole, osjećamo potrebu da se javno postavi pitanje: Od koga instuticije štite djecu? Od roditelja? U koroni je bio zabranjen ulazak roditelja u škole, zabranjeni Savjeti roditelja, zabranjeni Roditeljski sastanci, (a u isto vrijeme bili smo očevici daleko masovnijih i čestih okupljanja bez ikakvih mjera). Poslije nedavnog masovnog ubistva u školi u Srbiji, u Republici Srpskoj najavljuje se podizanje ograda oko škola i zabrana pristupa svima (osim učenika i radnika škole), što znači i roditeljima.
U školama se odavno djeci predaje o dječijim pravima, dok se istovremeno na račun tih prava potpuno narušava autoritet prosvjetnih radnika (ne smije učenik da se izbaci s časa, ako učenik nije savladao gradivo kriv je nastavnik, „dozvoljeno“ im je da budu nemirni, nevaspitani, da razbacaju smeće po učionici i školskom dvorištu…). Učenja o dječijim pravima idu toliko daleko da se djeca upućuju da prijave roditelje policiji i centru za socijalni rad ukoliko smatraju da im roditelji ugrožavaju njihova prava… Agresivna promocija dječijih prava vrši se na sve načine, a nedavno im je bilo zabranjeno osnovno ljudsko pravo – pravo na vazduh, pravo na disanje, pravo na normalan razvoj. Da se samo prisjetimo, djeca su dvije godine bila zatvarana, dvije godine su tjerana da nose maske za koje se odmah na početku pandemije znalo da ne štite, a u stvari mnogo štete. Redovno su se našem Udruženju žalili roditelji kako se djeca, od višesatnog nošenja maske, žale na ubrzan rad srca, nesvjestice, bol u glavi, osip… Da ne spominjemo štetnost opasnih dezinfekcionih sredstava koja su se svakodnevno nanosila na kožu djece. Djeca dvije godine nisu dijelila užinu, nisu vidjela lica svojih nastavnika i drugara, govorilo im se da ne idu kod bake i deke da ih ne ubiju…
I tada smo kao udruženje roditelja reagovali i slali brojne dopise institucijama ukazujući na višestruko štetne posljedice nošenja maski i strogog provođenja protivpandemijskih mjera jedino u školama.
Užasavajuća činjenica je da su se gotovo sve škole držale preporuka kao strogih zakona i sprovodile sulude mjere – čas je trajao 20 minuta (kao da virusu znači nešto dužina časa), djeca su razdvajana u dvije grupe, a kada dođu iz krcatih autobusa morala su da sjede sa razmacima. Slali smo i žalbu ombudsmanu za djecu povodom diskriminicije koja je vršena nad djecom, jer su se mjere poštovale strogo samo u školama, dok je tadašnja ministarka prosvjete N. Trivić svuda u javnosti i na brojnim skupovima bila bez maske. U vrijeme kada su djeca bila prinuđena da nose maske u školama, ona je priredila ogromnu Svetosavsku svečanost u Banskom dvoru, na kojoj ni ministarka lično, niti većina prisutnih nisu imali maske, niti su držali distancu. Istovremeno, proslava školske slave Svetog Save u školama bila je zabranjena (iako je Banjaluka u januaru 2022. godine oborila rekorde posjećenosti: novogodišnje proslave, koncerti). Koliko se samo tad srozao autoritet prosvjetnog radnika i škole kao obrazovne institucije, teško je i zamisliti.
Osjećajući svu težinu tereta očuvanja javnog zdravlja koji se svalio na mala nejaka dječija pleća, održali smo i nekoliko stručnih predavanja, između ostalog, i predavanje na temu: „Pravo djeteta na mentalno zdravlje“ ukazujući na ovaj aspekt dječijeg zdravlja koji je u koroni bio potpuno zanemaren. Održali smo i stručno predavanje na temu: „Zdravstveni, psihološki i pravni aspekti protivpandemijskih mjera“, jer smo uvidjeli da mogu nastupiti trajne posljedice po zdravlje, kako djece, tako i svih nas, ukoliko se nastave sprovoditi mjere zaštite od virusa koje nemaju niti naučno, niti medicinsko utemeljenje. Smatramo da nam posljedice strogog provođenja mjera zaštite od virusa u školama tek dolaze na naplatu i to sa kamatom.
Ovih dana se u školama Republike Srpske vršila nadoknada državnih praznika. Znači, nije bilo nikakve vanredne situacije, poplave ili nešto slično, već redovni praznici za koje se znalo na početku školske godine kad se pravi školski kalendar rada. Ako je već nekom palo na pamet da na kraju školske godine radi nešto što je trebalo na početku, onda se to bar trebalo odraditi kako treba. Nije bio nikakav zvaničan dopis iz Ministarstva prosvjete ili RPZ-a, već na osnovu viber prepiske većina škola imala je tri ponedjeljka i dva utorka i to u različitim sedmicama (srednje škole su mijenjale raspored pretprošle, a osnovne škole prošle sedmice).
U praksi se desilo da nastavnici koji nadoknađuju normu u privatnim, osnovnim i nekim drugim školama koje su radile normalno nisu mogli biti u isto vrijeme na dva mjesta. Nastao je opšti haos i pometnja. Sve opet na štetu naše djece, jer su mnogi učenici gubili časove, a pojedini čak i cijeli dan (nije im se isplatilo dolaziti zbog jednog ili dva časa). Nije toliki problem što se nisu realizovali planirani testovi, ni što nisu održani svi časovi, nego što djeca sve manje doživljavaju školu kao neku ozbiljnu instituciju.
Javnost uglavnom nije upoznata da raznorazne nevladine organizacije već godinama haraju po školama. Djeca idu, opet bez znanja i odobrenja roditelja, na razna predavanja i učestvuju u brojnim projektima koje finansiraju stranci (Švedska, Švajcarska, SAD, Kina i dr.) Sve pod plaštom zaštite djece od nasilja, našoj djeci se „razbijaju“ rodni stereotipi, drže predavanja o rodnoj ravnopravnosti, o rodnoj transformaciji… Rezultat tih dugogodišnjih programa kojekakvih nevladinih organizacija u svrhu „borbe protiv nasilja“ je konstantno povećavanje nasilja. Moglo bi se reći da je to uporno pričanje o nasilju, u stvari, na neki način, promocija nasilja. Upravo je OŠ „Vladislav Ribnikar“ bila projekat UNICEF-a pod nazivom „škole bez nasilja“ i baš ta škola je iznjedrila najmlađeg masovnog ubicu na svijetu. Pitamo Ministarstvo prosvjete zašto odobrava rad nevladinih organizacija po vaspitnim ustanovama?
Ministarstvo zdravlja trenutno promoviše HPV vakcinu po školama. Sa druge strane brojni doktori, kao npr. udruženje Lekari i roditelji za nauku i etiku iz Srbije, drže česta predavanja u vezi sa vakcinacijom, a jedno od tih predavanja bilo je i u Republici Srpskoj u Bijeljini na temu „Opravdanost i sigurnost HPV vakcine za djecu“, gdje je, između ostalog, zaključeno da:
– HPV vakcina nije klinički ispitana (ispitivanje na ljudima) u našoj populaciji;
– HPV vakcina nije ispitana klinički u pogledu uticaja na plodnost kod ljudi;
– HPV vakcina nema dokazanu trajnu efikasnost u prevenciji karcinoma grlića maternice;
– HPV vakcina pruža zaštitu od 9 onkogenih tipova HPV virusa (a ima ih preko 16) i to 36 mjeseci nakon primjene, itd.
– HPV vakcina se preporučuje djeci uzrasta od 9 do 12 godina, dakle djeci koja nisu polno zrela, nisu stupila u seksualne odnose i samim tim nisu izložena riziku od infekcije HPV virusom, a preporučuje im se vakcina koja nije ispitana u pogledu uticaja na plodnost kod ljudi?!
Apelujemo na sve institucije da se školama hitno vrati njihova vaspitna i obrazovna funkcija, a da se medicinske mjere promovišu u drugim ustanovama koje imaju zakonske prerogative u ovoj oblasti, i to nakon što se struka prvo usaglasi oko toga šta je zaista u interesu zdravlja naše djece, a šta u interesu farmaceutskih kompanija koje promovišu klinički neispitana medicinska sredstva u našim školama.
Apelujemo na Ministarstvo prosvjete da se uz predavanja o dječijim pravima djeci predaje i o njihovim obavezama da poštuju starije, da pomažu slabije, da nikoga ne povrijede svojim „pravima“. Ministarstvo prosvjete mora da odveže ruke nastavnicima, da im vrati autoritet. Prosvjetni radnici su trenutno isprepadani, poslušni, niskoplaćeni radnici koji nemaju pravo glasa. Kada sa vrati autoritet roditeljima i prosvjetnim radnicima da obrazuju i vaspitavaju djecu onako kako su nas generacijama vaspitavali bez policije, centara za socijalni rad i kojekakvih „timova“ i „referalnih mehanizama“, onda nećemo ni imati vršnjačko nasilje ili eskalaciju neželjenih ponašanja u školama kao što je sada slučaj.
Poučeni iskustvom, vidjeli smo da nisu donošene najbolje odluke u proteklom periodu, stoga se i obraćamo svim institucijama, da se ujedinimo i da dobro razmislimo kako da ispravimo greške koje smo pravili u prošlosti, a mnogo više da razmislimo o koracima koje ćemo preuzimati u budućnosti, npr. o tome koje su to nove mjere bezbijednosti.
Stalno pokušavamo sanirati posljedice (i to bezuspješno), umjesto da se bavimo uzrokom! Zlo se njeguje u svim segmentima društva. Mediji promovišu nasilje, a da toga nisu ni svjesni. Nude agresivnu dimenziju života koju djeca preslikavaju. Knjige, muzika, filmovi, video igrice za djecu promovišu sve vrste nastranosti. Na sve strane nasilje, krv, ubijanje, droga, blud! Nema nijednog televizijskog kanala/emisije/programa obrazovnog, vaspitnog, moralnog karaktera! Djeca ne mogu više ni u kino da idu pošto svi novi crtani filmovi promovišu LGBT populaciju.
Trenutno se sprovodi mjera pojačan nadzor u školama od strane policije. Da li mi imamo dovoljan broj policajaca? Jedan policajac obilazi više škola, tako da u toku radnog dana samo par puta navrati na kratko u svaku školu za koju je zadužen. Ima li svrhe ta mjera? Djeca se još nisu ni oporavila od strahova izazvanih korona mjerama, a već se uvode nove, još agresivnije mjere. Svaki dan će viđati uniformisane ljude sa pištoljima, strahovati od mogućih testiranja. To nije zdravo okruženje za našu djecu! Djeca su već izgubila povjerenje u institucije, a ovim oštrim, a nedjelotvornim mjerama nećemo ništa dobro postići.
Dakle, ne želimo ishitrene, neopravdane, nedjelotvorne mjere koje se sprovode samo forme radi. Želimo da se stručna lica i roditelji uključe u sve odluke koje se tiču naše djece.
Predložene mjere Udruženja su:
– Izrada nove strategije osnovnog i srednjeg obrazovanja čiji bi autori bili naši stručnjaci i ljudi koji imaju dovoljno iskustva i ljubavi prema djeci da kreiraju istinske planove i programe obrazovanja i vaspitanja naše djece na temelju naše kulture, vjere, tradicije. U najkraćem, ova strategija trebala bi da u prvom redu smanji administartivno opterećenje prosvjetnih radnika, da bi se mogli posvetiti djeci i vrati im davno izgubljeni autoritet; da uvede nove predmete kao što je domaćinstvo; umjesto agresivne promocije tzv. prava djeteta, govoriti djeci i o njihovim obavezama i istinskim vrijednostima, itd.;
– Zabraniti rad nevladinih organizacija u svim obrazovnim ustanovama i ukloniti sve nevladine oznake sa naših škola i vrtića;
– Zabraniti realizaciju projekata stranih NVO u školama, koje našoj djeci usađuju „vrijednosti“ prozapadnih, „demokratskih“ društava, a koje se temelje na pretpostavkama veličanja i promocije LGBT prava, rodne ravnopravnosti, rodne transformacije – svega onoga što nije svojstveno našoj kulturi, tradiciji niti vjerskim ubjeđenjima.
– Umjesto dugogodišnjih programa o navodnoj prevenciji vršnjačkog nasilja koje su spovodile nevladine organizacije, uvesti izborne predmete o istinskim vrijednostima (porodici kao stubu društva; razvijati dobrotu, solidarnost, saosjećanja kod djece prema bližnjima, prema slabijim, prema onima koji drugačije misle);
– Tražiti zakonski zabranu propagiranja LGBT ideologije djeci, zakonske kazne za propagatore;
– Tražiti zakonski obilježavanje LGBT sadržaja posebnom oznakom u medijima;
– Zabraniti svim medijima prikazivanje neprikladnih sadržaja (dozvoliti samo u noćnim terminima);
– Organizovati predavanja o štetnosti i opasnostima digitalnog svijeta i edukovati roditelje i djecu o značaju umjerene i kontrolisane upotrebe interneta i društvenih mreža od strane djece…
Ovo su samo neke od mjera koje bi bilo korisno da se što hitnije počnu sprovoditi, a ono što je u ovom trenutku najvažnije, jeste da prestanemo svu djecu i roditelje etiketirati kao neku opasnost po društvo, te škole ograđivati kao da su kazneno – popravne, a ne vaspitno – obrazovne ustanove. Upotreba mobilnih telefona za vrijeme nastave je nešto što već imamo normirano u zakonu, i roditelji se slažu da se ta norma mora poštovati, ali podjednako i od strane prosvjetnih radnika i od djece. Roditelji se ne slažu sa mjerom zabrane upotrebe telefona ukoliko je škola ograđena i zaključana, a dijete u nemogućnosti da pozove roditelja ako je potrebno. Testiranje na droge u školama je dodatni stres za djecu i otvara brojna pitanja, kako pravne tako i moralne i etičke prirode… Sve trenutno predložene mjere vode nas u dalje otuđenje svih onih lica koja trebaju biti temelj za vaspitanje i obrazovanje zdrave djece i omladine.
Republika Srpska ima sjajne ljude, djecu i potencijal da zajedno stvaramo bolje uslove života i odrastanje NAŠE djece u NAŠOJ zemlji, a ne da svake godine budemo svjedoci migracija mladih porodica u inostranstvo. Potrebno je da zajedno uložimo napore, da se okrenemo jedni drugima u rješavanju problema koji su nas zadesili, da se posvetimo djeci i učimo ih pravim vrijednostima. Nisu nam potrebne i ništa nam dobro neće donijeti ograde i razdvajanja, još veće podjele i distance jer to nas je i dovelo tu gdje smo sada.
Spremni smo na svaki način sarađivati i pomoći u realizaciji predloženih mjera. Stavljamo na raspolaganje svoje znanje, ljubav prema našoj djeci, našoj zemlji i pozivamo Vas na jedinstvo i sabornost u ovim teškim vremenima, jer jedino udruženim snagama možemo najbolje djelovati na dobrobit svih nas, a naročito naše djece!
Roditelji iz svih gradova Republike Srpske okupljeni u Udruženje građana „Roditelji ZA prava djece“
