Banjalučka književnica Aleksandra broćeta izdala je još jedan roman, pod nazivom “Sidro”. recenziju je pisao Miladin Berić.
Na početku je potrebno reći da bez obzira na činjenicu da je roman „Sidro“ logičan nastavak prethodnog Broćetinog romana „Vjerujem“, s obzirom i na junake i naglavnu priču romana, on se može posmatrati i može da stoji, kao potpuno nezavisan.
Naime, u ovom romanu težište je bačeno na potomke glavnih junaka iz prethodnog romana i njihove sudbine, tako da su oni, sa izuzetkom Grka Stergiosa maltene epizodni junaci. Autorka nas u predgovoru veoma kratko i jasno podsjećana glavne likove, njihove osobine i nadanja, tek da oni koji nisu čitali „Vjerujem“ ne budu uskraćeni za bilo šta.
Naravno,„Sidro“ je kao i prethodno Broćetino ostvarenje, prvenstveno roman vjere, jer Aleksandra Broćeta, bar za sada, jedino takve romane i može da piše. Romane zasnovane na vjeri, pošto je za nju vjera i u stvarnom životu osnov bitisanja. Sudeći po obimu oba ova romana spadaju u moderne kratke romane koji obiluju radnjom i danamikom, i koji lakoćom izraza imaju svoje vjerne čitaoce. Dešavanja idu kao na traci, i to uglavnom hronološkim redom, sem kada autor misli da je nekakav događaj potrebno dodatno objasniti. Kao što smo već naglasili u romanu„Sidro“ pratimo daljnju sudbinu jednog dijela likova koji su osvjetljeni u „Vjerujem“s tim da je radnja najvećim dijelom oslobođena ranijih, epizodnih dešavanja.
U romanu koji odiše ljubavlju i čija je završna rečenica uzeta iz Prve poslanice Apostola Pavla Korinćanima: A sada ostaje vjera, nada ljubav, ovo troje, ali odnjih najveća je ljubav, potpuno je logično da Grk Stergios zasljepljen ljubavlju, kojakod njega nije trajna kategorija, odlučuje da navija za rusku reprezentaciju u kojoj igra predmet njegovo požude -Teodora, a ne za svoju Grčku u kojoj igra njegova kćerka Dia.
Ono što je takođe bitno napomenuti to je da uvodeći nas u romanse, Broćeta znalački opisuje ljubavne titraje, ushićenja, dileme, snoviđenja, razočarenja i otrežnjenja Stergiosa, Teodore, Lazara i Die. Ona nam naprosto daje dio sebe,možda i nesvjesno otvara dušu, vjerujući da će se njena čistota dopasti čitaocima. Ako uzmemo u obzir da je Aleksandru, kao bivšu istaknutu košarkašicu nemoguće zamisliti bez sporta i sportskih tema onda možemo bez ograda reći da je ovo je i jedan sportski roman, što je bar koliko pratim modernu produkciju rijetkost. Naime, sva tri glavna lika imaju sjajnu sportsku karijeru koju pratimo izstranice u stranicu. Vrhunac njihovih sportskih uspjeha smješten je u nekoliko olimpijskih dana. I tu u Los Anđelosu, domaćinu tih budućih olimpijskih igara, odigrava se osnovni zaplet romana zasnovan na slučajnim, ali i sudbinskim susretima, svih važnijih likova u romanu. Tu u Americi, na Olimpijadi, dešavaju se veze potomaka koje njihovi roditelji iz raznih razloga nisu ostvarili u prvom romanu. Tu se naprosto dešava sidro. Spoj lađe i dna koji je u neku ruku bezazlen ikonačan. Tu se ponovo dešava vjera!
Naime, po Broćeti, odnosno onome što možemo naći u ovom zanimljivom romanu, vjera je sidro koje, parafraziraćemo velikog Duška Trifunovića, čuva lađu da ne bude buri plijen. Samo vjera predstavlja put do istinskog zadovoljstva i sreće i sve druge sreće su lažne i privremene. I samo vjera daje nadu. Na kraju recimo da je Aleksandra Broćeta napisala još jedan doslovno čedan roman oslonjen na pravoslavnu duhovnu tradiciju, roman koji će lako naći svoj put do probirljive čitalačke publike i to bez obzira da li je na ovu temu i ove junake konačno bacila sidro ili ne.“
Miladin Berić
