Ovaj praznik smatra se za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve
Na Đurđevdan se obiljležava uspomena na Svetog Đorđa, a ovaj praznik poštuju i katolici i pravoslavci.
Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, mešajući ga sa predhriščanskim kultovima Balkana, pa se Đurđevdan je praznik sa jako puno narodnih običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primio hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika.
Ovaj praznik smatra se za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i verovanja, pa i magijskih radnji.
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili „berićetni“ – „Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.
Takođe, opletu se vjenčići od „đurđevskog cveća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vjenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana. Mnogi prave krstove od ljeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – „da bi se sačuvali od grada“ (slično krstovima od badnjaka za Božić).
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa, pa se to zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u rijeku bacaju vjenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem.
Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“. Na Đurđevdan ne valja spavati, „da ne bi bolela glava“, a ako je neko spavao „onda na Markovdan da spava na tom istom mestu“. Smatra se da na Đurđevdan deluju veštice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre „da bi zaštitili sebe i selo“.
Običaji vezani za Đurđevdan se vrše prije izlaska sunca, i to često na reci, što svakako ima svoj magijski značaj. Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.
Žene i devojke donesu uveče kući „omaje“ tj. vode sa kola vodeničnoga, „da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne“, kao omaja od kola, i stave u nju različitog bilja a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini pored selena i pored ostalog cvijeća.
Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro – „da će biti plodna godina“, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša – „da će ljeto biti sušno“. Kaže se u Srbiji da koliko nedelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.
Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.
izvor:Telegraf.rs
