Zamislite da ronite, da vam pod ronilačku masku uđe voda i vi ne možete da dišete, borite se za dah, eto, takav je osjećaj pacijentima koji su priključeni na kiseonik, oni se jednostavno guše i vi ih gledate, a ne možete da im pomognete.
Bol se može kontrolisati, ali kada vam fali vazduha, to je izuzetno mučna borba za život.
Ovako ljekari u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Republike Srpske, na kovid odjeljenju, opisuju svakodnevnu borbu za spasavanje pacijenata pozitivnih na virus korona koji zbog komplikacija završe na ovom odjeljenju.
Članovi ekipa kovid odjeljenja, iako privatni život skoro da i nemaju, jer su im kontakti svedeni na minimum, smjene im traju više od 24 časa, a godišnje odmore nisu imali, od svega kroz šta su prošli u vrijeme pandemije, najteže su podnijeli gubitak pacijenata. Među tim pacijentima bili su i njihovi prijatelji i radne kolege koji su zajedno s njima bili na prvoj liniji borbe protiv opake bolesti.
Saša Dragić, doktor Klinike intenzivne medicine, ispričao nam je da je razočaran zbog stepena otpora građana prema onome što struka kaže i stepena nepovjerenja u predložene mjere. Često je svjedok brojnih nipodaštavanja činjenice da korona virus postoji, antipropagande protiv mjera, pa čak i od najbližih članova porodice oboljelih ili samih pacijenata koji se uspiju oporaviti, ali ima i onih koji na teži način saznaju i postanu propagatori struke.
“Tokom pandemije najteže podnosim smrt. Mišljenja sam da u 21. vijeku niko ne smije da umre od bolesti ili stanja koje se može spriječiti. Od svih smrti najteže sam podnio smrt radnog kolege, druga, doktora, koji je od prvog dana pandemije bio taj koji je liječio pacijente zaražene virusom korona”, kaže Dragić.
U više navrata su, kako kaže, liječili i kolege, od kojih su neki bili životno ugroženi i to je najteži dio ovog posla.
Hronični zamor i sve više pacijenata
Prema njegovim riječima, što vrijeme odmiče, sve je teže. U početku, dodaje, niko nije ni pomislio da će sve to dostići razmjere pandemije, međutim, kada je proglašena, odmah su bili spremni za prijem pacijenata.
“Imam osjećaj da moj radni dan nije ni prestao od početka pandemije i od prijema prvog kritično oboljelog pacijenta”, kaže doktor Dragić.
Preko noći su se prilagodili novim uslovima rada te vremenom, kao i ostatak svijeta, učili o ovoj bolesti za koju su željeli vjerovati da će imati sezonski karakter, da će se brzo pojaviti lijekovi, da smrtnost neće biti visoka i da će naći način kako da zaustave prenos.
“Danas imamo situaciju da obaramo rekorde u broju dnevnih slučajeva, proširujemo hospitalne kapacitete i da se nalazimo u jednom neizvjesnom periodu”, priča ovaj ljekar.
Kako kaže, ukoliko neko od kolega bude odsutan, to dovodi do većeg opterećenja pojedinca, a ako ovo traje duže, imaju hronični zamor te smanjenje produktivnosti i motivacije.
“Teško je otići kući i napraviti distancu, a da ne uzmete telefon, nazovete kolegu, pitate za pacijente, da li treba pomoć, a još teže je javiti se na telefon nekom od članova porodice naših pacijenata i saopštiti vijesti koje nisu optimistične ili su zapravo loše”, kaže Dragić.
Slobodnog vremena je malo, a Dragić kaže često da su sami tako izabrali.
“Ne mogu na godišnji odmor ako moje kolege treba u tom slučaju da podnesu pretežak teret, tako valjda svi razmišljamo. Moja najveća motivacija da budem zdrav i da se sačuvam je ta da sačuvam svoju porodicu i okruženje. Bolest bih sada doživio i kao lično razočarenje. Sada isključivo vrijeme provodim sa radnim kolegama i porodicom. Ostale socijalne momente sam sveo na minimum, uz sve mjere zaštite”, rekao je Dragić.
Tanja Macanović Kostić, specijalizant infektologije, rekla je da je trenutna situacija alarmantna gdje primaju kovid pozitivne i pacijente koji su visoko suspektni na infekciju.
Radni dan im počinje prije sedam, a nakon sastanka kolege iz noćne smjene referišu im kako je protekla noć i u kakvom su stanju pacijenti.
“Oblačimo se i idemo u vizitu u kojoj je uvijek jedan infektolog. Ide se prvo u izolaciju, jer su to pacijenti koji mogu biti i kovid negativni. Samo oblačenje u zaštitna odijela je veoma naporno, traje prilično dugo. Kada ulazimo u dio gdje su zaraženi, svi se zasebno pregledaju, imamo protokol i pristup je svakom pacijentu individualan, jer uglavnom imaju pridružena oboljenja i različitog su pola i dobi”, kaže Macanović Kostićeva.
Iako moraju biti koncentrisani na pacijenta, moraju paziti i na sebe, jer svaki pogrešan potez može da ih i ugrozi, a u odijelu je pritom velika temperatura.
Po završetku izlaze na balkon klinike, gdje se skidaju vodeći računa da ne dodirnu odjeću.
“Prije svega vodimo računa da sačuvamo kolege. Imamo veliku pomoć od kolega koje su došle da nam pomognu, ali samo je šest infektologa u kovid bolnici. Postoje specijalizanti, ali nas je vrlo malo za kovid bolnicu i generalno u RS”, rekla je ova doktorica.
Boli nepovjerenje
Govoreći o najtežim trenucima u vrijeme pandemije, to su, kako kaže, momenti kada gledate u čovjeka kojem ne možete pomoći, jer terapija su kiseonik i ostala simptomatska terapija, ali lijeka za kovid-19, kao i u cijelom svijetu – nema.
“Sa psihološke stane, teško je kada primite kolegu u bolnicu, kada mu je loše i on sam kao ljekar zna kakve su posljedice tog virusa na organizam. To je veliki strah, zamislite da ronite sa ronilačkom maskom i da vam uđe voda te da ne možete da dišete, eto, takav je osjećaj svim pacijentima koji su na kiseoniku, oni se jednostavno guše i vi ih gledate, a ne možete da im pomognete”, kaže doktorica.
Kako ističe, obično se stanje pacijenta pogorša od sedmog do 10. dana bolesti, a nakon 12. i 13. dana, ako nema teške kliničke slike, smatraju da će dobro da se završi i da neće doći do toga da pacijenti moraju na kiseonik, masku sa visokim protokom, pa ako i to ne ide, na neinvazivnu ventilaciju ili respirator. Ukoliko sve to ne uspije, nažalost, infekcija se završi najgorom posljedicom.
“Najgore je kada vidite nepovjerenje među prijateljima, poznanicima i ljudima generalno, pa čujete kako je to nešto izmišljeno, da postoji neka zavjera, a medicinsko osoblje i sami pacijenti koji dođu znaju koliko napora ulažemo da se neko spasi. Ljudi opasnost od virusa uvide na najteži način kada se i sami bore za život ili donesu virus nekom svom ko ima tešku sliku pa to završi na najgori način”, kaže doktorica.
Kako kaže, infektolozi nisu imali godišnje odmore, uspjeli su samo da pauziraju jednu do dvije smjene, a i da su imali odmor, ne bi ga koristili kao inače.
“Ako mi na prvoj liniji ne dajemo primjere, ni građani se neće pridržavati. Prvih nekoliko mjeseci nisam vidjela roditelje, osim kad se testiram, kako ih ne bih ugrozila. Znate koliko je teško kada vam otac ili majka polete u zagrljaj, a vi ih izbjegnete”, kaže doktorica.
Život se pretvorio samo u posao
Svoje iskustvo podijelila je i Renata Tamburić, specijalista interne medicine na kovid odjeljenju, koja nam je rekla da je situacija krajnje ozbiljna te da pridržavanjem mjera moramo spriječiti ili bar usporiti porast broja oboljelih.
“Većini kolega život se bukvalno pretvorio u posao i, ako uspijemo malo da se odmorimo, prespavamo i ponovo ujutro nastavljamo. Radni dan i naša dežurstva više nisu 12 ili 24 sata, već mnogo duže. Veliki broj ljekara je angažovan i stavljen na raspolaganje, ali imamo malo infektologa. U prijemnim ambulantama bude do kraja dana preko 100 pregleda, sve ovo predugo traje i na izmaku smo snaga”, kaže Tamburićeva.
Prema njenim riječima, specijalisti su na odjeljenjima gdje leže kovid pozitivni pacijenti kojima idu u vizite, pišu terapije i prate ih.
“Uglavnom se organizujemo kako znamo i umijemo. Neophodna je koncentracija, jer sad to nije više ni pregled kao ranije. Kliničke slike su nepredvidive i za tren se promijeni situacija od stabilne u nestabilnu pa moramo biti izuzeto koncentrisani na pacijenta i na zaštitnu opremu, da nešto ne dorinemo. Kada izađemo, sve treba dobro dezinfikovati. Svi premotavamo film da li smo sve uradili kako treba ili nešto inficirali”, kaže doktorica.
Što se tiče privatnih kontakata, oni su svedeni na minimum, uglavnom se medicinski radnici međusobno druže, jer je najveći stah da infekciju donesu u domove.
“Gubitak kolega doktora Dragana Vojvodića, koji je radio sa mnom na klinici, i Marka Pekije, koji je studirao sa mnom, najteže su stvari koje nikad nećemo zaboraviti. Kao i za sve pacijente, i za kolege smo dali sve od sebe i nekako smo poraženi. Mučno je i govoriti o tome”, kaže Tamburićeva.
Većina ljudi, kako kaže, misli da je virus izmišljen dok se ne desi nekom našem.
“Često sam ulazila u raspravu sa svojim najbližima koji kažu da je to običan grip dok se moj brat nije razbolio i onda su i moji najbliži vidjeli da je to zaista nešto vrlo ozbiljno i vrlo teško”, kaže doktorica.
Dodaje da je veoma važno da osobe koje su imale srednju ili tešku kliničku sliku same pričaju o iskustvu kroz koje su prošli.
Kako kažu ljekari, težak period je iza nas, a možda još teži ispred nas, te ono što se sigurno zna mora se iskoristiti u borbi sa ovim neprijateljem, a zna se da nošenje maske, fizička distanca i održavanje lične i higijene prostora ne pogoduju širenju virusa.
U kovid bolnici Bijeljina sve veći priliv bolesnika
Teška odluka o stavljanju na respirator
Iste borbe vode i u kovid bolnici u okviru Bolnice “Sveti vračevi” Bijeljina, pa Cica Gleđa, pulmolog, koja radi na Grudnom odjeljenju bijeljinske bolnice i koja je u kovid bolnici angažovana od samog početka pandemije, ističe da je situacija mnogo teža danas u vezi s pitanjem broja oboljelih i njihovom kliničkom slikom.
“Imali smo sreću što na samom početku pandemije nismo imali ekspanziju broja oboljelih, kao što je to bio slučaj u Italiji, te smo mogli da se organizujemo i da adekvatno odgovorimo zadacima u vrijeme vanrednog stanja. Nije to bio lakši period, naprotiv, imali smo mnogo nedoumica, jer niko nije imao iskustva sa virusom korona. Novi su bili uslovi rada, od pravilnog korištenja zaštitne opreme i terapijskog pristupa do kompletne organizacije rada – morali smo se prilagođavati novonastaloj situaciji”, priča nam Gleđa o prvim koracima u kovid bolnici.
Kaže da je sada sve veći broj novozaraženih, sve je veći priliv bolesnika u kovid bolnicu sa srednje teškom i teškom kliničkom slikom.
“Najteže je raditi s teškim respiratornim pacijentima, pogotovo kada se radi o mlađim ljudima s teškim oblikom pneumonije. Kada odlučujete da li će neko biti stavljen na mehaničku ventilaciju, invazivnu ili neinvazivnu, i sve što se dešava u tom periodu, kakav će ishod biti, sve je to jedan veliki izazov za svakog od nas”, ističe dr Gleđa.
Rekla je i da je veoma teško pod punom zaštitom opremom izvršavati sve radne zadatke, pristupiti pacijentu te komunicirati s kolegama.
“Ne možete ni vodu da pijete te smo vrlo često nakon smjene dehidrirani i potpuno slomljeni, a sve to ostavlja traga na nama. Pandemija traje osam mjeseci, možete da pretpostavite kako se osjećaju zdravstveni radnici koji redovno rade u kovid bolnicama i ambulantama – osjećamo stalan umor, deprimiranost i, ono što je najgore, neizvjesnost”, istakla je dr Gleđa.
Od početka pandemije i Marko Nikolić, diplomirani medicinski tehničar, koji radi na Pulmološkom odjeljenju, angažovan je u bijeljinskoj kovid bolnici, gdje je, kako kaže, radio i sa najtežim bolesnicima.
“U početku nije bilo teško, ali kako je vrijeme odmicalo, dolazilo je do zamora, jer radite pod punom zaštitnom opremom cijelu smjenu, bez mogućnosti da obavljate normalne fiziološke potrebe, da pijete vodu, da jedete. Nekada je posao zahtijevao maksimalno, neprestano angažovanje oko teških pacijenata, tako da nije bilo vremena za predah. Smjene su organizovane po šest sati, ali dešavalo se da se produže i na osam ili 12 sati. U tim situacijama ne razmišljate o umoru, on stiže kasnije. Najvažnije je da se svakom pacijentu pruži odgovarajuća medicinska njega i mogu reći da su se sve moje kolege maksimalno angažovale na tome”, ispričao nam je Nikolić.
Česte su, navodi, situacije u kojima su oboljeli od kovida-19 uznemireni i uplašeni, jer ne znaju šta im se dešava.
“Sa druge strane, svako od nas ima porodicu i stalno je prisutan strah da nekoga iz svoje najbliže okoline ne zarazite. Moja supruga i ja bili smo razdvojeni mjesec dana i to u vrijeme kada smo očekivali najljepši događaj – rođenje djeteta. Žao mi je što nisam mogao u to vrijeme da joj pružim podršku. To je cijena ovog posla. Šta da vam kažem, nisam nazdravio sa mojim kumom povodom rođenja kćerkice, mog prvog djeteta, a kamoli organizovao slavlje”, rekao je Nikolić.
Marko je na kraju naveo da se u vrijeme pandemije kovida-19 riješio loše navike pušenja.
“Zbog zaštitne opreme koju sam nosio na poslu, nisam mogao ni vodu da pijem, a kamoli da pušim. Hvala jedino za to koroni”, našalio se na kraju Marko Nikolić.
Izvor: Nezavisne
