Koliko vi znate mališana koji nikad nisu proslavili rođendan, pred koje nikad na njihov najdivniji dan nije stavljena torta, kojima nikad nije otpjevano “Živio i srećan nam bio”, koji nikad nisu duvali rođendanske svjećice?
Da, oni zaista postoje. To nije zbog toga što njihovi roditelji njih manje vole, apsolutno ne, već zato što ih je život tako ošamario da u novčaniku nemaju ni za tortu, a pogotovo ne za žurku sa gostima, šarenilom i zabavljačima…
Tu nepravdu svojim nesebičnim zalaganjem odlučilo je da ispravi Udruženje građana “Mozaik prijateljstva”. Naime, oni su odnedavno počeli da ustupaju svoj prostor za proslave rođendana djece iz porodica koje pripadaju socijalno ugroženim kategorijama.
Cijelu priču pokrenula je Gordana Pejčinović, koordinator ovog udruženja, koja je i ranije radila s djecom kao kostimograf:
“Ovo je 19. rođendan koji organizujem, a prvi ovdje u ‘Mozaiku’, jer sam sad i ja dio ovog udruženja. Pošto sam i sama prošla teškim putem da bih se ostvarila kao majka, posebno sam osjetljiva na djecu i željela sam da im pomognem. Riječ je o djeci koja baš i nemaju drugare i ponekad im niko ne želi doći. Nemaju koga pozvati, pa ja pozovem donatore, prijatelje, porodicu i okupimo djecu da žurka bude što bolja. Svaki osmijeh tog djeteta je meni godina dana života i sreće.”
S ciljem da ovim mališanima bude ostvaren san o rođendanu iz bajke, okupio se cijeli tim od oko 50 ljudi čista srca i sa plemenitim namjerama… Javili su se animatori, osobe koje islikavaju lica, žene koje prave slanu hranu, torte i kolače, obezbijeđeni su i baloni i dekoracije, a tu su i donatori koji kupe poklone, “ljudi velikog srca na koje uvijek možete računati”.
“Imam donatore, a ja gledam da budem praktična i da u dogovoru s majkom i u skladu s potrebama podijelim zadatke ko šta da kupi, da dijete obučemo, spremimo za školu, obezbijedimo neku igračku, higijenu, hranu…”, kaže Pejčinovićeva.
Privučeni tom pričom rado smo prihvatili poziv organizatora na takav rođendan te smo došli u goste jednom Mateu, koji je prvi put svoj dan rođenja proslavio… na svoj šesti rođendan.
Došli smo u prostorije “Mozaika” bez ikakvih očekivanja i sa namjerom da ono što vidimo prenesemo potpuno objektivno. Međutim, sva profesionalnost se rastopila kada smo ugledali slavljenika i njegovu ljubaznu 33-godišnju mamu Silvanu. Doček je bio zaista srdačan, majka je bila otvorena za razgovor, međutim nismo željeli preduboko da zalazimo u tešku pozadinu te priče jer je Mateov rođendan bio dan – rezervisan za sreću. Saznali smo da slavljenik takođe ima i dvije sestre Ivanu i Miu, koje su takođe bile prisutne na rođendanu – da podrže svog brata i da se i one vesele, kako i dolikuje takvom danu.
A naš slavljenik se tog jutra probudio izuzetno uzbuđen… Odmah po buđenju je podsjetio majku da “ne zaboravi njegovu žurku” i da je to taj, toliko željeni dan!
Na vratima nas je dočekao kao pravi domaćin, zahvalivši na čestitkama, radosno preuzevši poklon, ali nakratko jer je morao da – žuri. Sreću smo otkrili u vedrini i sjaju razdraganih dječjih očiju, zamaskiranih u nindža kornjaču. Prije nego što je odjurio ukrali smo jedno: “Srećan sam” i još jedno: “Sad i ja imam rođendan”.
A sav trud ljudi uključenih u organizaciju Mateovog rođendana bio je očigledan odmah po dolasku: zatekli smo sto dostojan kraljevskih palata. Bilo je to prekrasno šarenilo kolača, ukrasa, grickalica, mafina, sokova, voćnih jedrenjaka… Tokom cijelog trajanja žurke stizali su gosti. Većina prisutnih se međusobno nije ni poznavala, ali to ni u jednom trenutku nije zasmetalo jer su svi donijeli poklone, lijepe želje, otvoreno srce i osmijeh. Zabave nije nedostajalo: animatori su spremili kuglanje, karaoke, spravice za vježbanje, “vruće stolice”, a bilo je tu i čarobnih štapića i balon-cvjetića. I mi smo se priključili veselju i igrali “muzičkih kipova”, čak i izvojevali jednu malu pobjedu.
“Nezavisne” su taj dan plesale sa Mateom…
Kući su te noći svi otišli zadovoljni. Bio je potreban kombi za mnoštvo poklona i hrane koje je bilo dovoljno za oko tri mjeseca.
“Najemotivnije je to što ta djeca meni ostanu i dalje prijatelji, budemo u kontaktu i nakon proslave, pomažemo im, obezbijedimo paketiće za Novu godinu… Oni su uvijek presrećni, pišu poslije rođendana, plaču oni – plačem ja. Takođe posebno želim da zahvalim svojim saradnicima koji su uz mene već dvije godine i bez čije pomoći realizacija rođendana ne bi bila moguća. To su ljudi koje sam slučajno srela, a koji su postali moja porodica, dio mog života. Oni su mi vjera u bolji život”, ovim riječima završava svoju priču Gordana Pejčinović, dobra vila djece “Mozaika prijateljstva” i mnogih drugih humanitarnih udruženja.
Među oko hiljadu registrovanih korisnika javne kuhinje, koliko ih trenutno ima u Udruženju, mnogo je djece. Samim tim, barem jednom mjesečno se ukaže potreba, a sada je pružena i mogućnost da se proslavi nečiji rođendan. To je odličan način da bude koristan svako ko želi, da upozna nove male drugare i nekom uljepša makar taj jedan – najdivniji dan. Svako ko želi da se uključi u ovu priču i da pomogne, više je nego dobrodošao. Dovoljno je da dođete u prostorije “Mozaika prijateljstva” u Obilićevu, Ulica cara Lazara 20, ili da ih pronađete putem društvenih mreža i upitate – kako možete pomoći. Jer… i najmanje dobro djelo vrijedi više od hiljadu obećanja!
Izazov je pomoći
“Neki ljudi su skloni kritikovanju i osudi, morališući i polemišući o tuđim životima kako bi oni to drugačije i bolje i pametnije. Lako je biti ‘brz na obaraču’, izazov je pomoći. Ni naši korisnici nisu oduvijek znali kakav će život imati, niti šta će ih snaći. Niko zapravo ne zna šta mu život sprema…”, kažu u “Mozaiku prijateljstva”.
Izvor: Nezavisne
