Igrati predstave za djecu mora da je privilegija, ali i odgovornost posebne vrste. Ako je interaktivna, na glumcu je da podstakne tu interakciju. Ako nije interaktivna, na glumcu je opet da ostane na visini zadatka prilikom čestih dobacivanja djece.
Kostimi, šminka, lutke, čudesa – valja ih prilagoditi sebi, osjećati se komotno, pa onda sa scene i prenijeti zamisli pisca, dramaturga, reditelja.
Ovdje je, više no na drugim mjestima u umjetnosti, važno poslati dovoljno jasnu poruku. Ma koliko bile pažljivo odabrane, da li su prenesene poruke dovoljne jasne, sa druge strane – uvijek će presuditi publika koja je iskrena i kod koje nema foliranja. Naravno, ljudi se za to školuju, godinama stiču iskustvo i postaju profesionalci – profesionalno zabavljaju, animiraju, obrazuju.
Možda je u nekom trenutku muka da igraš kada ti se ne igra. Vjerovatno je teško da se glupiraš i zasmijavaš kada ti, najblaže rečeno, nije do toga. Svaki posao, pa i ovaj, sigurno da ima svoje prednosti i mane.
Međutim, igrati predstave za djecu, ponoviću još jednom, mora da je rijetko viđena privilegija i odgovornost u jednom. Ljudi to, bar po mojoj zamisli, prvenstveno rade iz ljubavi. Privilegija je raditi ono što voliš. Odgovornost je taj posao raditi najbolje što znaš, kako bi ga i nakon dugo vremena volio.
Moju zamisao, definitivno, još jednom potvrdio je ansambl Dječijeg pozorišta Republike Srpske (DP RS) svojom najnovijom predstavom “Konjić grbonjić”. Mnogo ljubavi i truda uloženo je u ovaj posao, ali prije nego što otkrijemo na koji način, potrebno je znati osnovne podatke o predstavi.
Riječ je o bajci Petra Pavloviča Jeršova koju je na scenu postavila rediteljka Ivana Dragutinović Maričić. Dramatizaciju teksta potpisuje Milan Gajić, a ansambl predstave čine Božana Bijelić, Nikola Milaković, Aleksandra Spasojević, Svjetlana Andrić, Duško Mazalica, Saša Terzić, Dragan Vučić, Aleksandar Runjić i Dragana Ilić. Scenografija i lutke autorstvo su Berine Šuščević i Petre Jocić, kostimografkinja je Jelena Stojčić, koreografiju potpisuje Isidora Stanišić, dok je autor muzike Mladen Matović.
Na velikoj sceni Dječijeg pozorišta Republike Srpske pretpremijera je odigrana u ponedjeljak uveče, dok je premijernim izvođenjem večeras trebalo da započne 67. sezona pomenute pozorišne kuće.
Premijera je bila nekoliko dana unaprijed rasprodana, dok je na pretpremijernom izvođenju sala bila dopola puna. Namjerno kažem dopola puna, a ne prazna, jer ova predstava budi optimizam. I dok se svuda oko nas, na životnoj sceni, množe apsolutisti na vlasti i njihovi poltroni, koji usput prolaze dobro, oni ipak na daskama koje život znače u predstavi za četvorogodišnjake i stariji uzrast, na kraju izvise i prođu loše. Možda tako na kraju biva i u životu, ali trenutno pričamo o bajci.
Loše je prošao konjušar i ulizivač (Duško Mazalica) debelome caru. Loše je prošao i debeli car (Saša Terzić). Konjušar i debeli car, iako u osnovi loši, koliko zahvaljujući glumačkom umijeću Mazalice i Terzića (iz očiju djece posmatrano), toliko zahvaljujući sličnosti karaktera njihovih likova sa ovima iz stvarnosti (očima odraslih gledano), bili su dovoljno simpatični da se na gotovo svaku njihovu pojavu čuje glasni smijeh. Da se razumijemo, takvi likovi nisu dio samo današnje, nego i stvarnosti 19. vijeka, kada je “Konjić grbonjić” napisan, te stvarnosti čovječanstva u svim vremenima. Zbog toga je nužno da im se smiju, ne samo djeca, nego i odrasli.
Bajke su, na kraju krajeva, utopije pisane za djecu i sve one koji se tako, bar ponekad, osjećaju. No, vratimo se na predstavu.
Spoj iskustva i mladosti u ansamblu, muzika koju prati radost igre, scenografija i kostimi u kombinaciji sa svjetlom i glasovima glumaca – sve nabrojano ukazuje na predan rad sa rediteljkom, te čini magiju na sceni.
“Pa to je magija”, izgovara u jednom trenutku Ivan (Nikola Milinković), koji zajedno sa Konjićem grbonjićem (Božana Bijelić), na svojim plećima nosi radnju ove predstave.
“Nije magija. To je svjetlo”, dobacuje glasno u tom trenutku jedna djevojčica iz publike koja se ne da zbuniti i kojoj racio još uvijek vlada nad maštom.
Ne daju se, međutim, zbuniti ni glumci. Na njih i preko pola scene u jednom trenutku pada veliki paravan koji čini kostim kita, gospodara mora. Čizme glumaca su kitovi donji, a šortsevi gornji zubi. Svjetlo, zvuk i bariton Aleksandra Runjića talase okeana čine toliko živim da više nijedno dijete u sali ne sumnja u magiju. Djeca se smiju beskrajno duhovitom Grgeču, koji je preuzeo vlast nad morskim dnom u odsustvu kita, ali i strahuju od Žar-ptice (Aleksandra Spasojević), koja u borbi sa hrabrim Ivanom u dva navrata ipak gubi.
Iako kostim Žar-ptice ne odaje utisak lake pokretljivosti, međusobna igra Spasojevićeve i Milinkovića školski je primjer uspješno izvedenog scenskog pokreta, a školskih primjera uspješno izvedenih scena u ovoj predstavi je na pretek. To i nije toliko bitno, koliko je bitno da su te scene odlično složene u jedan mozaik, te da smo dobili dinamičnu, zabavnu i poučnu cjelinu.
Valjda je uvijek tako kada se radi iz ljubavi, kada je posao privilegija i odgovornost u jednom. Takav je bez svake sumnje bio posao rediteljke Ivane Dragutinović Maričić, zajedno sa ansamblom i kompletnom autorskom ekipom Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Rediteljka je čak izborom glumaca koji su igrali Ivana i njegova dva brata, po sopstvenom priznanju, svjesno ili nesvjesno, dala omaž braći Dalton, te izborom kostima debelog cara, čuvenom kralju Ibiju. Sve u svemu, “Konjićem grbonjićem” Dječije pozorište Republike Srpske dobilo je novu hit predstavu za koju će se tražiti karta više.
Izvor: Srpskainfo
