Da se ponovo rodim bio bih bokser, a da imam ovu pamet poslije olimpijskog zlata prihvatio bih ponudu Dona Kinga, ostao u Americi i zaradio milione, kaže 57-ogodišnji Anton Josipović, osvajač zlatne olimpijske medalje u Los Anđelesu
Priču počinje baš od dešavanja iz 1984. godine.
– Poslije Olimpijade Don King mi je nudio da ostanem u Americi. Ponudio je da sam napišem cifru koju želim. Međutim, tada smo svi bili velike patriote i lagano sam to odbio. Priznajem, danas ne bih to uradio, prihvatio bih ponudu objeručke, ostao u SAD i zaradio milione – kaže Josipović za Srpskainfo.
Jedini pojedinačni osvajač olimpijskog zlata iz BiH prisjeća se puta do trona.
– Za mene je bilo sramota izgubiti prvi meč na Olimpijadi, a kada takimčenje krene potrebno je i malo sreće. Dobijem Nijemca u prvom kolu. Kaže meni trener Mate Parlov: „Lako ti je sa tim Nijemcima, ti si njega prošao iz minusa u plus, ja to nisam mogao“. U drugom kolu pobijedim Rumuna još lakše. Kaže Mate tada: „Mali, ideš ti meni na zlato“. Tako je i bilo – prisjeća se Josipović.
“Nikog se nisam plašio”
On je do zlata došao nakon što je njegov protivnik Ivander Holifild diskvalifikovan. A upravo je na dodjeli medalja Josipović pozvao rivala da se popne na pobjedničko postolje.
– Kad si mlad, kad imaš 22 godine i kad si u finalu Olimpijade onda se malo pogubiš. Međutim, imali smo izuzetan štab na čelu sa velikim Matom Parlovom, koji je o svemu vodio računa. U finalu je trebalo da se sastanem sa Holifildom, ali je on suspendovan u polufinalu zbog udaranja protivnika poslije “stopa”. Često me pitaju šta bi bilo da je došlo do tog meča. Ja znam da bih izašao na ring i boksovao. Bio sam spreman toliko da se nikog nisam plašio. Njega to isto često pitaju; uvijek je odgovarao da bi pokušao da me dobije nokautom, jer je znao da sam spreman, tehnički potkovan i da na poene imam više šanse. A onaj ko ide na nokaut, često rizikuje da meč završi neprijatno – prisjeća se Josipović.
Tada je, kaže Josipović, u Jugoslaviji bilo mnogo kvalitetnih boksera.
– Promijenio sam sve kategorije, od 50 do 81 kilograma, čak sam jednom ušao i u tešku kategoriju, ali u mojoj, srednjoj i poluteškoj je bila najjača konkurencija. Kada sam stasao u bivšoj Jugoslaviji bilo je najmanje pet-šest boksera, koji su u svakom momentu mogli biti evropski i svjetski šampioni: Škaro, Jeftić, Redžepi, Perunović, Tadija i Slobodan Kačar, a uvijek je dolazio neko novi. Svi oni su uzimali evropske, svjetske ili olimpijske medalje. Među njima je bilo teže izboriti mjesto u reprezentaciji nego pobijediti na Olimpijadi – tvrdi Josipović.
Neostvarena želja
Plemenitom vještinom počeo je da se bavi prije svega jer su u to vreme bokseri bili velike zvijezde.
– Kada sam počeo da se bavim boksom Marijan Beneš je bio velika zvijezda, svi smo trčali da ga vidimo i možda je on, uz ostale velikane Slavije, najzaslužniji što sam izabrao boks. Međutim, druga su vremena bila, tada se po tri godine čekalo da se dođe do predsjednika kluba, znao se red, postojalo je poštovanje. Sjećam se da mi je, kada sam ostvario prve značajne rezultate u juniorskoj konkurenciji, rečeno: “Ti sad više nisi onaj isti, ti si sad bokser Slavije i treba da budeš uzor drugima. Ako to ne budeš, nećeš biti sa nama.” Danas su došla neka druga vremena i više se, čini mi se, ništa i niko ne poštuje – ocjenjuje Josipović.
Na kraju je priznao da žali zbog jedne titule.
– Želio sam ići na svjetsku titulu, bez evropske, i to je bio plan za 1991. ili 1992. godinu. Uspjeli bismo mi to sigurno, išao bih na nju dok je ne bih uzeo. Međutim, došla su zla vremena i sve ostalo je istorija – zaključio je olimpijski i nesuđeni svjetski šampion Anton Josipović.
Posjete za pamćenje
Koliko je boks bio cijenjen u Banjaluci govore i podaci da su upravo mečevi Slavije bili najposjećeniji u banjalučkom hramu sporta.
– Nikada u dvorani “Borik” nije prodato više ulaznica nego na meču između Slavije i Pule, gdje je ogroman rivalitet bio između mene i Damira Škare. Bio je to nezaboravan duel. Tada je otišlo 6.500 karata. To je nezapamćeno čak i na koncertima i drugim priredbama, a hiljade ljudi ostalo je ispred dvorane. Posljednjoj utakmici koju sam gledao na Gradskom stadionu u Banjaluci prisustvovalo je oko 300 gledalaca. Mislim da to sve govori – navodi Jospiović.
Holifild ponudio pomoć
Na Antu Josipovića je 1997. godine izvršen atentat u Banjaluci, koji je preživio iako je pogođen sa dva metka.
– Jedna osoba je bila spremna da me ubije, ali su stotine drugih došli da mi daju krv, da ponude pomoć. Uvijek kada pomislim na to prođe me jeza, jer sam bio klinički mrtav, a ljudi iz Banjaluke su me vratili u život. Doktori su bili sjajni, u onoj neimaštini izvukli su me iz kome i spasili mi život. Zato, bez obzira na sve, volim Banjaluku, u njoj sam odlučio da živim. Zanimljivo je da mi je tada i Ivander Holifild ponudio pomoć i pokazao koliko je veliki čovjek – rekao je Josipović.
Izvor: Srpskainfo
