O moći i nemoći riječi NE iz mog mikrosvijeta!
U slobodno vrijeme ovih dana „bistrim politiku“ i imam neka pitanja koja remete mir moga mikrosvijeta. To je onaj svijet koji je kao izlaznu strategiju kreirao svako od nas, oazu iz bijega od ovog rijalitija, poslovnog i političkog.
Muči me ipak pitanje može li opstati taj mikrosvijet pod udarima rijalitija. Jesu to jako suprotni svijetovi, ali baš zato. Kada izađemo iz ušuškanog, mirnog u ružno kreiranu stvarnost, možemo li izdržati, možemo li odoljeti psihički, fizički?
Šta kada je oluja i u mikrosvijetu? I da li je realno da se tako živi, jer učili su nas nekada prije kada se išlo u školu, kada je učitelj, roditelj bio autoritet, kada nismo pričali učenim stranim riječima (on-line, dualno obrazovanje…) a znali smo više, da je čovjek društveno, socijalno biće.
Da li smo društveni u svom mikrosvijetiću? Kakav je pritisak kada izađemo iz istog? Možemo li se oduprijeti udarcima rijalitija kada krenemo u taj drugi svijet izvan našeg mikro. Ovo ja iz svog mikrosvijeta koji ima pukotine od rijaliti udaraca. Sve je krenulo upravo od odupiranja, mislim na moje nemire… Iz mog malog stanovišta, bivstvovanja, naučila sam da prvo kažem ne, znate to je zbog društvenih normi kojima se klanjamo dok drugi gledaju. Ne bih o tome ipak na taj način, odvukoh se u drugu stranu. Elem, „bistrim“ tako politiku sa kolegama kolika je moć riječi ne i koliko je zlo kada je ne koristimo. Dođosmo do slijedećeg ili možda samo ja.
Ne kažeš, ne, na vrijeme i onda se desi da ti je šef porozna tvar bez stava i znanja i eto te u problemu. U još većem si problemu kada se doda podoban. Klopka za nepodobne i neopredjeljene. Mada danas svi misle da takvih, neopredjeljenih nema, na dnevnoj bazi teorije zavjere svako je nečiji, ali ipak nekolicana opstaje.
Ehhhh, u nedostatku ne, oslabile su poluge autoriteta. Ejjj nekada direktor, nekada gradonačelnik, pa to je bilo sa poštovanjem, obrazovani, načitani, istina iz fine porodice, valjda mi volimo taj nasljedni momenat. U nedostatku ne, oni kandžijaju, ne, ne nije to mobing to je kandžijanje mozga i duše, svjesni da u ovako NEuređenom ekonomskom ambijentu ovi što kažu ne ostaju na rubu egzistencije ili ispod istog. Računaju na to hijene željne položaja, koje se ne libe blata i ne znaju šta je primitivizam jer to je njihov mikrosvijet. I da je do nekolicine tih hijena, već do čopora, čije je NEčinjenje, NEeznanje, dovelo do ozbiljnih sistemskih i društvenih pomjeranja. Djeca rastu na rijaliti bahatosti poslovne i političke oni bi rekli elite.
Institucije, kompanije, titularenja pucaju po šavovima zbog manjka riječi NE! Danas direktor, šef, načelnik, gradonačelnik i brojne druge funkcije specijalno izmišljene za one kojima se mjesto mora naći jer znaš čiji je… može biti svako sa članskom kartom.
Ej moj Zorane Radmiloviću druže, članu biblioteke, da vidiš kako sada glume gospoda članovi! Usljed manjka riječi ne ti se još manje trude, misle na dobrom su putu, usljed manjka riječi ne propada značaj institucijama, medijima, kompanijama i personama. I najgore upozore me moji drugovi njihova alternativa je red iza ovih sada podobnih nikako onih ispred što znaju i smiju reći ne. Meni lično najgore, propada autoritet, kredibilnost, moral, čojstvo, gospodstvo, nadjača ih egoizam, neznanje, nezajažljivost, bahatost, farma i parovi i ostali rijaliti.
I dalje. I u toj eskalaciji snaga, ja opet našiljim svoje NE obojim ga osmijehom, jer to je moj izbor, a imamo ga svi. Doduše uz to, odoh na karticu, ali ne člansku već onu u minusu kupiti još izolatora i filtera za svoj mikrosvijet.
D.Z.
