Važan je sadržaj, kvalitet utisnutog u papir. Sve ostalo, vjerujte, sve ono dobro, emotivno, sve ono istinito, uzbudljivo, sve je od Boga. Ja samo udaram po kompjuteru
Pokajanje treba da bude isto, uvijek isto – do kraja, do balčaka, do suza. Samo takvo je pravo. Što reče otac Tadej: Više vrijedi sat dobrog plača, nego stotine tableta za umirenje.
Našu djecu treba da učimo ljudskosti, a ne toleranciji ili ekologiji; jer dobar čovjek sigurno neće zgaziti cvijet, dok ekolog neće cvijet, ali možda hoće čovjeka.
SAVREMENO doba donijelo je nova tehnološka čuda, sa njim i “televizijsku kutiju” koja je, uprkos mnogim predviđanjima, postala, i ostala, najuticajniji medijum između stvarnosti i širokih narodnih masa. Kao sveštenik između Boga i naroda, rekli bi cinici.
Njeni formati postali su alati sa kojima se utiče na stavove čovjeka, njegove emocije, empatiju, angažovanost… Kao posebna forma odmah su se izdvojile televizijske serije, u kojima su gledaoci gledali sebe u izvrnutom ogledalu. “Televizijske igrane serije nisu postale samo ekvivalent onoga što su u 19. vijeku bili feljtoni…scenaristi televizijskih serija, barem oni najbolji, mogu se porediti s najboljim romansijerima onog vremena, od Balzaka, preko Dikensa do jednog Flobera. Zapravo, scenaristi televizijskih serija postali su najbolji analitičari društva i savremenog svijeta, ako ne i najpouzdaniji futurolozi” – tvrdi Dominik Mojsi, u svojoj knjizi “Geopolitika televizijskih serija”.
U skorije vreme nije se desilo da neka TV serija izazove takvu reakciju i struke i publike kako je to učinila serija “Kosti” autora Nikole Kolje Pejakovića. Ako ništa drugo, možemo makar reći, da za većinu ružnu 2020. završavamo sa jednim sjajnim umjetničkim projektom, kakav su “Kosti”, a sa Koljom Pejakovićem razgovarali smo o inspiraciji, pokajanju, budućim projektima…
Da li se polako stišala lijepa i, kako kažete, neočekivana euforija oko serije “Kosti” u kojoj igrate i jednu od uloga? Da li su se utisci slegli?
– Nisu još. Trenutno snimamo, glava mi je u “Advokadu”, i ne uspijevam da sabarem utiske i shvatim o čemu se sve tu radi. Ono što znam – ovo se ne dešava često, ova navala emocija i reakcija od gledalaca, prijatelja, kolega iz profesije…
Od svih pohvala, pozitivnih kritika, da li ste neku posebno zapamtili, ijednu?
– Bilo je emotivnih poruka podrške od osoba sa kojima se nisam dugo, dugo čuo… Nekako, drago mi je zbog nas, zbog ljudi u “Bosonogoj produkciji”, u “Akvarijusu”, zbog Republike Srpske.
Pohvale koje je serija dobila i od struke i od publike zaista su nezapamćene, jer vi niste „mejnstrim“ pisac, ubitačni ste kada pišete o temama koje vas lično dotiču, a ne “naručene” scenarije, mada i u takvim briljirate, a teme serije „Kosti“ “udaraju” pod rebra. Šta je spojilo dva miliona duša da ovako emotivno i iskreno odreaguju?
– Svi moji scenariji su bili naručeni, na neki način. Međutim, moja obaveza je da to što smo se dogovorili da napišem, bude moje, da bude pokriveno i odbranjeno istinom, da bude onako kako mislim i vjerujem da treba da bude. U suštini, tema nije toliko važna, važno je punjenje, važan je sadržaj, kvalitet utisnutog u papir. A sve ostalo, vjerujte, sve ono dobro, emotivno, sve ono istinito, uzbudljivo, sve je od Boga. Ja samo udaram po kompjuteru.
Zlo, gramzivost, pohlepa, razvrat, nemoral svake vrste u seriji, mnogima djeluje dokumentaristički iako je jeziva, drob nam je na rendalu, iako je plod umjetnikove imaginacije. Kada nam je noćna mora postala prihvatljiva i kao stvarnost?
– Svima nam je užas – drug. Svima nam je smrt – brat. Tako je vrijeme došlo, odnosno, vremena su sva ista, uvijek iste stvari napadaju čovjeka ili ga raduju. Čovjek treba, bar jednom dnevno, da pomisli na smrt. I da ide dalje… Što neko pametan napisa, ako se dobro sjećam: “Dobar čovjek ima tugu u srcu i osmeh na licu”.
Kažete da je tema serije između ostalog – pokajanje, i slikanje duha ovog vremena. Ukoliko prihvatimo stav da smo svi grešni, složićemo se i oko toga da naši grijesi nisu podjednaki. Da li i pokajanje treba da bude takvo, primjereno našim grijesima? Ne čini li vam se da se češće i radije kaju oni čiji su grijesi zanemarljivi, a nikada oni koji su teško i stalno griješili?
– Grijesi su grijesi. Naš odnos prema grijehu može biti različit, ali grijeh je grijeh, manji, veći, ružniji, manje ružan, novi, stari… Pokajanje treba da bude isto, uvijek isto – do kraja, do balčaka, do suza. Samo takvo je pravo. Što reče otac Tadej: Više vrijedi sat dobrog plača, nego stotine tableta za umirenje. Naravno, neko koristi i jedno i drugo… Ima nas i takvih…
Da li je kajanje dovoljno? Da li to što može da oprosti Bog, može da oprosti i čovjek?
– Čovjek mora da oprosti, ne zbog nekog drugog, već zbog sebe. Zbog samog sebe, da svoju dušu sačuva od vatre bijesa, od uragana ljutine koji može da razori dušu i uništi dom duše. Oprost je univerzalni lijek za mnoge boljke.
Jedna epoha bliži kraju, jedni ne mogu sa time da se pomire, drugi shvataju da je naš “stari život” gotov. Za ono u šta verujemo, šta smatramo ispravnim sistemom vrednosti, trebalo bi se boriti. Da li ste za “staru školu” borbe, ili nova stvarnost traži nove načine?
– Nisam siguran da je ovo nešto za šta se treba boriti. Ljudi su pretjerali, poludjeli, pošizili, pomahnitali; jedu, piju, provode se, putuju, fejsbuče, ogovaraju, ubijaju, orgijaju… I na Boga ne misle. Ja za to neću poginuti, za takav svijet i sistem neću dići ruku, niti izaći na ulicu da glasno protestujem. Ovo je nakazno lice civilizacije, civilizacije koja ide u bezdan, nepovratno srlja u ambis. Zato, čitajte Novi zavjet i opustite se.
Da li je jedino što možemo postići, u stvari, spas tek za one koji će doći?
– Naša djeca su sa nama u vječnosti. Na to treba da računamo i o tome da se brinemo, a ne o tome da li će oni imati da jedu i piju, ili da li će imati struje da igraju igrice. Mi, našu djecu, treba da učimo ljudskosti, a ne toleranciji ili ekologiji; jer dobar čovjek sigurno neće zgaziti cvijet, dok ekolog neće cvijet, ali možda hoće čovjeka.
Kako komunicirate sa svijetom osim pisanjem, igranjem, muzikom?
– Ma, živim, gledam da sačuvam mir u porodici, da budem normalan, normalan. Budi normalan, budi šik.
U psihoanalizi ne sme biti kontakta očima, Frojd je jasno stavio do znanja da je to jedini način da se osvijetli ponor – “JA”. Zavirujete li u taj “ponor”, ili hrabro “uskačete s najjačim reflektorom”? Koga zatičete tamo?
– E, ako je Frojd zapovijedio da se gleda u patos, onda – svi u patos… Mene na zapovjesti stare bečke barabe nećete natjerati, jer – sve je suprotno od onoga što on kaže: u očima drugog je spas, onaj drugi je naša nada, naš brat i naše sjeme nade, naše spasenje… Ja gledam u nebo, a vi kako hoćete.
U “Advokadu” su smieh i dobrota jedino važni
TRENUTNO snimate komediju “Advokado”. Da li Vam je trebao mali predah, humor, radost, relaksacija od triptiha “Meso”,”Kosti”, “Koža”? O kakvom je projektu reč? Ko su ljudi sa kojima ćemo se smijati u Vašem novom projektu?
– “Advokado” sam počeo da pišem prije desetak, petnaest godina, odnosno, skicirao sam ga… I onda sam, kada se ukazala prilika da ga radimo, sjeo i napisao do kraja. To je punokrvna komedija, u kojoj se osjećaju uticaji onog humora na kojem je odrastala moja generacija. Vjerujem da se radi o svojevrsnoj žanrovskoj marmeladi, u kojoj su smijeh i dobrota jedino važni i po čemu se sve ostalo mjeri i ravna.
MAJA JEŠIĆ
