Republika Srpska nema poseban program pomoći i podrške djeci bez roditeljskog staranja koji napuštaju obavezan smještaj i pripremaju se za samostalan život.
Ovo se, između ostalog, navodi u reviziji učinka na temu zbrinjavanja i zaštite djece bez roditeljskog staranja koju je uradila Glavna služba za reviziju javnog sektora RS.
Veliki problem je, kako se navodi u reviziji, što ne postoji koordinacija i zajedničko djelovanje centara za socijalni rad, pa tako, recimo, djeca koja zbog punoljetstva ili nakon završetka školovanja napuštaju Dom “Rada Vranješević” u Banjaluci ili hraniteljsku porodicu ne žele da se vrate u matičnu opštinu, i u tom slučaju ostaju bez ikakve dalje institucionalne podrške s obzirom na to da lokalni centri za socijalni rad pod čijom su brigom nemaju ingerencija na teritoriji druge opštine.
“Nisu u najboljoj mogućoj mjeri obezbijeđeni sistemska podrška i inkluzija u društvo za djecu bez roditeljskog staranja po izlasku iz doma, nisu stekli potrebne kompetencije za samostalno vođenje domaćinstva i brigu o sebi, nije razvijena socijalna mreža, a postinstitucionalna briga države nije dovoljna”, ističe se u izvještaju i dodaje da normativni okvir u Republici Srpskoj gotovo da ne prepoznaje mlade koji se pripremaju ili su napustili organizovani oblik smještaja. Dodaje se da su djeca iz hraniteljskih porodica daleko emocionalno i funkcionalno pripremljenija za izazove koji ih čekaju u spoljnom svijetu nego djeca iz doma.
Psiholog Aleksandar Milić kaže da briga društva za djecu bez roditeljskog staranja i nakon što izađu iz doma mora da postoji, te da je neophodna i kvalitetna priprema za život koji ih čeka nakon što ga napuste.
“Granica od 18 godina nije garancija da je osoba sposobna za samostalan život i zato im treba podrška i nakon izlaska iz doma. Mi na punoljetstvo gledamo kao zrelost, ali imamo i mlađe i starije punoljetstvo i vidimo da ima i starijih punoljetnika koji se ne snalaze najbolje uprkos podršci i brizi roditelja. Društvo mora naći način da pomogne i pruži podršku djeci bez roditeljskog staranja i nakon što izađu iz doma, da im obezbijedi posao u skladu sa njihovim kompetencijama i da imaju stručnu pomoć”, rekao je Milić.
Jedan od problema kada su u pitanju djeca bez roditeljskog staranja je i to što lokalni centri za socijalni rad teško dolaze do informacija o djeci koja žive u rizičnim porodicama i, kako navode revizori, često prođe i po nekoliko godina dok instituciji ne stigne prijava da dijete treba pomoć i da ga treba uzeti iz porodice.
“Do tada je dijete, koje je rođeno zdravo, postalo dijete sa problemima kao što su neuhranjenost, govorne poteškoće, ili budu vaspitno-obrazovno zapuštena”, navodi se u izvještaju.
U reviziji je navedeno i da su primjetne velike razlike u finansiranju različitih oblika zbrinjavanja i zaštite djece, te da se u javnim ustanovama izdvaja i po nekoliko puta više sredstava nego za pojedinu djecu koja su smještena u hraniteljskim porodicama ili kod srodnika.
Iako bi trebalo da bude privremenog karaktera, svako peto dijete u Domu “Rada Vranješević” boravi pet i više godina, a svako deseto duže od 10 godina. Iznosi za smještaj djece bez roditeljskog staranja u domu kretali su se od 1.330 u 2015, do 1.180 u 2018. godini i kao problem je istaknuto to što pojedine lokalne zajednice ne izvršavaju svoje obaveze i Domu “Rada Vranješević” ne plaćaju smještaj djece sa svoje teritorije, iako su po zakonu obavezne na to.
Iako nema jedinstvenih evidencija, revizori su naveli da se godišnje iz porodica izmješta između 80 i 90 djece, dok je bez roditeljskog staranja na kraju 2017. godine bilo 558 djece. Od ukupnog broja djece bez roditeljskog staranja oko 25 odsto su bez roditelja, a oko 75 odsto bez adekvatnog roditeljskog staranja i godišnje ih organizovani oblik zbrinjavanja napušta između 50 i 60. Polovina broja djece bez roditeljskog staranja zbrinuta je u srodničkim porodicama, četvrtina u hraniteljskim i četvrtina u ustanovama.
Usvajanje i gubitak roditeljskog prava
Kako navode revizori, u 2015. godini bilo je 297 zahtjeva za usvojenje, da bi Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite naredne godine promijenilo način evidentiranja i izvještavanja i te godine bio je 51 potencijalni usvojilac. Naredne godine broj zainteresovanih za usvajanje smanjen je na 36.
Broj usvojene djece se smanjivao, tako da je u 2015. realizovano 30 usvojenja (potpunih, nepotpunih, te usvojenja sa međunarodnim elementom). U narednoj godini bilježi se 19 usvojenja, što je za oko 40% manje nego u prethodnoj godini. Prema podacima do kojih je došla revizija na osnovu studije slučaja za 2017. godinu, usvojeno je petoro djece.
Takođe, u 2015. roditeljsko pravo je oduzeto 18 roditelja, iduće godine šest roditelja je izgubilo to pravo, da bi godinu kasnije osmoro roditelja izgubilo pomenuto pravo.
558 djece bez roditeljskog staranja
25 odsto bez roditelja
75 odsto bez adekvatnog roditeljskog staranja
½ zbrinuta u srodničkim porodicama
¼ u hraniteljskim porodicama
¼ boravi u ustanovama
Izvor: Nezavisne
