Od našeg saradnika iz Švedske, Banjalučanina Ozrena Tinjića
Čak i neobično visoke temperature za početak juna u Švedskoj ne nagovještavaju skori dolazak ljeta kao što to, na poseban način, čine bosanci i hercegovci širom Skandinavije. Naime, na svakom koraku, mjestu, gdje se susreću naši ljudi, prva, često jedina i neizbježna tema može se sazeti u tri vrlo kratka pitanja: Kada ćeš, gdje i čime ”dole”? Za jeftine avione u pravcu Tuzle i Beograda karata gotovo i nema a potražnja je ogromna za mnogobrojne autobusne agencije. Jeste da, kada je autobus u pitanju, put traje 30 i više sati, ali, važno je krenuti. Opet, oni koji kreću na dug put svojim automobilom, za njih se moze reći da ih očekuje ”skup sport”. Em benzin, jedno ili dva spavanja u motelima, vinjete, putarine, feribot…Ali, ćejf je ćejf jer, na kraju krajeva, samo jednom godišnje se kreće na takvo putešestvije.
Ženski dio familije danima prije polaska konta šta će se od hrane nositi. Naravno, nezaobilazne raznorazne pite, pečeno pile i meso, kuhana jaja, sokovi, voda, kojekakve grickalice, kolači, bonbone… Ma nema čega nema. Mušski dio putnika sa nestrpljenjem čeka dolazak na trajekt i otvaranje free shop-a, da se rješe ”tekuća pitanja”. I nije bilo putovanja bez kojekakvih anegdota.
Sjećam se jednog vremešnog brčaka koji mi je, prije nekoliko godina, otkrio svoju tajnu i dao odgovor na pitanje: kako predeverati onih hiljadu i kusur kilometara Njemačke?
-Burazeru, započe on, ja ti na brodu kupim nekoliko piva i jednu ”poluvaku” viskija. Elem, načmem ja te zezervate još na brodu, a u autobusu, na početku Njemačke- nastavim. Poslije nekih stotinjak kilometara fino mene to ”ulila” pa ostatak prespavam. Probudim se u Austriji, mamurluk sredim preostalom hladnom pivom. U tom će i pauza, kafa, nekoliko cigareta a u granapu benzinske stanice opet rječim ”logistik”.. Slušaj, jednom sam negdje pročitao izreku ” nekog” Svetog Patrika što ga vole i svake godine slave anamo tamo oni Irci. Pametan neki čovjek kad je rekao: ”Stvarnost je obmana nastala usljed nedostatka alkohola!” E, meni je Njemačka bila i jeste poput obmane, zaključio je moj sagovornik.
Jednom prilikom moj saputnik, da ne kazem sapatnik, bio je postariji Mostarac. Prilično ćutljiv. Međutim, negdje na sredini Njemačke primjećujem da se uzvrpoljio, stalno gledajući kroz prozor. Ne mogavši sakriti znatiželju pitam ga u ćčemu je problem?
– Ma nikako mi nije jasno da se u Njemačkoj skoro svako selo i grad zove Ausfart (njem. ausfahrt, izlaz sa autoputa).
Prava eksplozija oduševljenja i radosti nastupi kada autobus predje granicu u Bos. Gradišci. Slično je i u avionima kada točkovi dotaknu pistu aerodroma u Tuzli. I ne samo zbog Bosne, već i činjenice da je preživljen još jedan let.
Mlađarija se, po dolasku kući, brže-bolje opere, presvuče i pravac u čaršiju. Opet, stariji, njima treba barem dan-dva da se odmore od napornog puta i dođu u neku normalu. Napokon su u svom gradu, prvi susreti i srdačni pozdravi sa komšijama. A onda, zna se, odlazak na omiljena okupljališta starijih banjalučana. Bašte hotela ”Palas” i ”Bosna”, ”Orhideja”, kod Nane, ”Alibaba”… Obale Vrbasa, Suturlije i Vrbanje ponovo ožive, baš kao prije rata. Grad, kako govore njegovi preostali, istinski (da ne kazem gruntovni) žitelji, ljeti naprosto uzavre. Ma, vi što dolazite iz ”bijelog” svijeta, pričaju, napravite pravi desant na Banja luku! Lako vas je, dodaju, prepoznati. Najviše nas ”odaje” garderoba i vedra lica, što je kod njih zaista rijetka pojava. Doduše, i nije se čuditi. Plate male, ako se i dobiju, penzije jos manje i redovito kasne. O ogromnoj nezaposlenosti da se i ne govori. Kakva je situacija u Republici Srpskoj najbolje govori anegdota od prije par godina. Naime, srešće se u Banja Luci moj ovdašnji komsija Savara (Nedjib Zembic, op.a.)) sa starim prijateljem. Što u šali, što u zbilji (hajd` ti znaj) tada ovaj predloži:
-Sad bi, moj Savara, bilo najbolje da mi, k`o fol, ponovo zaratimo. Onda vi nas protjerate a vi se vratite! Da i mi, brate, budemo izbjeglice i malo okusimo tu Evropu.
Ozren Tinjić
