Volim dinamiku košarke, brze promjene rezultata i dešavanja na terenu. Volim taj trenutak kada igrač obuhvati loptu dlanovima, ispruži ruke, savije zglobove nadomak šaka i pogledom isprati kreaciju koju je stvorio. Lopta se vrti, dolazi do obruča ili table i odlučuje gdje da prevagne – u rupu između mrežice koja je možda jedina provalija ikada napravljena da obezbjedi uspjeh, ili na stranu, na parket gdje će stvoriti odjek trenutnog neuspjeha ili upasti u ruke nekog od igrača da definitivno okončaju pokušaj ili obezbjede novu priliku. Da, košarka je moj najdraži sport, oduvijek. I vjerovatno zauvijek.
U proteklih dvadesetak dana sam bila na pet košarkaših utakmica. Dvije je igrao Košarkaški klub Igokea a ostale Košarkaški klub invalida Vrbas. Kada je Igokea igrala protiv Zadra rezultat je bio 79:71. Kada je Vrbas igrao protiv kluba iz Sarajeva rezultat je bio 70:65. Zagreb su pobijedili sa 79:56. Tim iz Bihaća sa 78:50. Skoro isti broj koševa. Ista veličina terena. Ista visina koša. Isti broj sudija. Ista pravila: pet ličnih grešaka i ideš vani, tri sekunde u reketu i gubiš loptu, četiri četvrtine po deset minuta, pet igrača na terenu. Sva pravila su ista. Osim jednog – invalidni sportovi nemaju navijače.
Svaki put kada uđem u dvoranu u Obilićevu, Boriku ili neku „na strani“ da ispratim klub u kom moj muž igra obuzme me neizmjerna tuga. Nema navijača. Vrlo često ni porodice i prijatelja igrača. Poneki član pomenutih, tu i tamo sponzori koji dođu da vide gdje su uložili pare, ponegdje načelnik opštinskog odjeljenja za sport i tu se priča završava. Bilo da se radi o klubu iz Banjaluke u koji se poslije dvije godine vratio, ili o klubu u kojem je igrao u međuvremenu, skoro uvijek sam bila usamljena u redu u kojem sjedim. Invalidne sportove ljudi ne prate. Zašto, nikada nisam uspjela sebi da objasnim. Pokušaću objasniti vama zašto bi trebalo da ih pratite, bar košarku u kolicima.
Invalidni sport, ili kako ja više volim reći košarka u kolicima, nije sport koji treba da pratite iz sažaljenja, grehote ili „neka i oni malo osjete pobjedu“ razloga. Košarka u kolicima se prati i voli jer je okršaj kakav drugi sportovi nemaju. Igra se ili iz ljubavi ili zbog koristi, kao i svi drugi sportovi. Tu igrači pređu po 5km za vrijeme utakmice, tu se pada, ispada iz kolica, tu se igrači svađaju međusobno, sa drugim ekipama i sa sudijama. U košarci u kolicima se igra prljavo. Tu postoje lične greške i u napadu i u odbrani. Tu kada „ne mirišete“ nekog igrača onda mu se postavite tako da ga srušite a ne budete krivi. Da, i to se može, ko umije. Tu igrači šutaju za tri poena. I pogađaju. Trener se ljuti na igrače. Uprava kluba na trenera. Nas malo navijača na upravu kluba što ih ne tjeraju da više treniraju. A igrači, veličanstveni i veliki u svojim pokretima, gotovo da plešu po terenu. Koševi se postižu u poslednjim sekundama i tada igrači upiru pogled prema tribinama i dižu ruke. Tamo ih obično dočeka pogled uprave kluba, supruge, majke, djeteta. I oni kao i Saša Đorđević poslije neke od svojih istorijskih trojki „lete“ da poljube drage ljude u publici.
Oni ne mogu da preskoče ogradu ili reklamu. Mi silazimo na teren. Ljubimo ih i grlimo onako znojave i uprljane tragom metala koji obruč ostavlja na dlanovima. Često i na licu. Iste te dlanove ljubimo i grlimo i danima poslije da bi zacijelili do sledeće utakmice. I tako stalno, iz vikenda u vikend. Domaća liga. Regionalna liga. Pa onda i proljeće i Euroliga. A onda i Evropsko prvenstvo reprezentacija. Znate li da se u tamo nekoj Belgiji prošle godine vijorila naša zastava (priznavali mi ili ne, naša zastava je zastava BiH), intonirala himna upravo zbog naših košarkaša u kolicima?! Da naše igrače traže iz evropskih klubova zbog dobrih igara? Ne znate. Jer nikada niste bili na utakmici invalidnog sporta, kako ga nazivaju. Jer nikada niste sjeli na hladne tribine dvorane, zatvorili oči i slušali. Sudijska pištaljka, odjek lopte koja poskakuje, psovke, galama… i taj zvuk koji je jedina specifičnost ovog sporta: zveckanje metala na kolicima. Sve drugo je isto. Samo što nema škripe patika.
Košarku u kolicima igraju hrabri ljudi. Ne hrabri zato što su se digli poslije saznanja da neće hodati. Ta hrabrost se ne pokazuje na terenu. Na terenu se pokazuje hrabrost da sjedneš u kolica iz kojih možeš da ispadneš svakog trenutka, da naučiš koordinisati pokrete dvije ruke koje trebaju da pokriju tri polja: kolica, loptu i protivničkog igrača, da se ne bojiš težine sporta u kojem radiš sve isto što i igrači validne košarke, samo sjedeći.
Košarka u kolicima nije sport za socijalizaciju i rekreaciju. Košarka u kolicima je sport koji se voli, igra do poslednjeg žulja na rukama i poslednje sekunde utakmice. I validan je, kao i svaki sport, jer je istinit, realan, jednak za sve… a to je valjda definicija validnosti.
Izvor: Herojiposiframa
