Primijetimo ih samo onda kada nam priđu, ometajući našu konfort zonu, moleći za pomoć, hranu ili lijek. U većini slučajeva, radi se o žrtvama trgovine ljudima.
Nezainteresovanost i zanemarivanje, zapravo, predstavlja početak priče o tome kako se trgovina ljudi i zloupotreba djece i dešava. Bosna i Hercegovina potpisala je sve ono što civilizovan svijet primjenjuje u sferi zaštite od trgovine ljudi, a naročito iz oblasti zaštite djece. Sve konvencije o zaštiti djece, svi međunarodni protokoli, zapravo, ne štite djecu koju pojedinci zloupotrebljavaju. Najčešće, ali ne i jedino, u Bosni i Hercegovini prisutno je prosjačenje kao vid zloupotrebe.
Brojni su primjeri, o njima se malo govori i piše, ali kada hodamo ulicama naših gradova susrećemo se sa mladim ljudima kako mole za novac, ili na neki drugi način, provode zadatke onih koji su ih natjerali na to.
Socijalna i društvena situacija u Bosni i Hercegovini, na neki način, svakoga od nas je okrenula ka borbi sa vlastitim problemima ili ostvarenju nekih ciljeva, ali u toj trci za egzistenciju ili čak hedonizam dozvolili smo da postoje grupe ljudi koje uništavaju živote i perspektivu mnogim mladim ljudima. Mi kao društvo susrećemo se sa krajnjim produktom te zloupotrebe – kada vidite dijete pored svog automobila, to sigurno nije najgore što ono prolazi.
U analizama tranzicionih zemalja, Bosna i Hercegovina nije izuzetak. Ovi negativni fenomeni prisutni su i u drugim zemljama nižeg standarda i tranzicije, ali svakako da to ne predstavlja alibi za ignorisanje dešavanja. Odgovornost svoj korijen ima u nepoštovanju zakona, koji su istini za volju dobri, ali problem nastaje u poštovanju istih. Ne postoji jednostavno rješenje ovih problema, a ignorisanje sigurno nije put da se oni i riješe. Zakonom su detaljno definisane i socijalne ustanove, koje imaju zadatak rada sa ovom djecom. Podizanje svijesti, svakako, bi bio pravi put, ne samo kod žrtava, već i kod šire populacije koja bi prepoznala trgovinu i zloupotrebu djece.
Sa druge strane, ljudi koji na neki način vrše prisiljavanje djece i njihovih porodica čine ozbiljna krivična djela. Dakle, pored ustanova socijalne zaštite i obrazovnih institucija, značajnu ulogu imaju i organi za provođenje zakona, tužilaštva i sudovi.
Svaka institucija, u svom domenu, ima dužnost da prestane okretati glavu od ovog problema. Civilizacijski i ljudski je stati u zaštitu onih kojima je pomoć potrebna. Pored nadležnih institucija, veliku odgovornost imaju i mediji, koji nažalost ne pridaju važnost ovom problemu ili to ne čine dovoljno. Za kraj agonije, u kojoj se mnoga djeca nalaze i početak borbe sa „modernim ropstvom“ potebno je da svi mi počnemo primjećivati ove fenomene i kao odgovorni građani djelovati na njihovom rješavanju.
Bojan Babić
