Odličan tekst potkrijepljen zakonom i osnovnim definicijama u saobraćaju Gorana Pivaševića prenosimo u cjelini:
Praktična pitanja:
- Zašto je pješacima neshvatljivo to da ne mogu pješačiti biciklističkom stazom?
- Zašto je biciklistima teško shvatiti činjenicu da bicikli ne mogu da se voze po trotoaru i vožnjom bicikla prelaziti preko pješačkog prelaza?
- Zašto vozači motornih vozila ne trpe bicikliste i pješake u saobraćaju i tretiraju ih nebitnim?
- Zašto odgovorni u Gradu i inženjeri ne znaju, ne žele ili ne mogu pravilno planirati, projektovati i držati u ispravnoj funkciji saobraćajnice u gradu.
Praktični odgovori:
Zato šte ne znamo zakone i pravilnike!
Zato što znamo zakone i pravilnike, ali ih se ne pridržavamo, već smo sebični i posežemo za izgovorima i pravdanjima!
Zato što nas ta tema apsolutno ne zanima, guramo je pod tepih bez ikakve kontrole i bavimo se drugim temama u životu!
Mnogi pješaci ne shvataju da čim pješke izađu u grad oni u suštini postaju PJEŠACI, koriste saobraćajnu površinu trotoar i samim tim su UČESNICI U SAOBRAĆAJU .
Mnogi biciklisti većinom prihvataju bicikl samo kao spravu za rekreaciju. Međutim, ne prihvataju ili ne poznaju jedan drugi dio. Čim izađu iz dvorišta oni u suštitni koriste VOZILO bez motornog pogona, a to vozilo koriste na SAOBRAĆAJNICI. Zbog toga on u glavi ima predstavu samo da je rekreativac, a u suštini je postao i UČESNIK U SAOBRAĆAJU KAO VOZAČ BICIKLA.
Mnogi vozači morotnih vozila ne shvataju da oni NISU JEDINI učesnici u saobraćaju, jer očito da pješake i bicikliste ne posmatraju na taj način.
Mnogi odgovorni u Gradu (a i državi), a sa njima i inženjeri ne shvataju da su svi ovi problemi nastali upravo zbog njihovog ignorisanja očitog problema koji smo svi zapustili.
I šta na kraju dobijamo. Svako od ovih učesnika u saobraćaju TRAŽI SVOJA PRAVA, ali ne poznaje propise.
Svaki učesnik u saobraćaju mora da se ponaša u skladu sa pravilima koja su uvijek bila zakonski propisana.
Izvukao sam ovdje osnovne stvari iz Zakona o bezbjednosti u saobraćaju na putevima BiH, koje bi djeca u školi prvo trebala da nauče, a da ne govorim o punoljetnim osobama i inženjerima koji prostor projektuju sa još detaljnijim pravilnicima.
UČESNICI U SAOBRAĆAJU su svi oni koji koriste saobraćajne površine:
– pješak je lice koje učestvuje u saobraćaju, a ne upravlja vozilom, niti se prevozi u vozilu ili na vozilu, lice koje vlastitom snagom gura ili vuče vozilo, ručna kolica, dječije prevozno sredstvo, bicikl, bicikl sa motorom ili pokretna kolica za nemoćna lica, lice u pokretnoj stolici za nemoćna lica koju pokreće vlastitom snagom ili snagom motora, ako se pri tome kreće brzinom čovječijeg hoda, kao i lice koje klizi klizaljkama, skijama, sankama ili se vozi na koturaljkama;
– vozač je lice koje na putu upravlja vozilom;
ŠTA SU VOZILA:
– vozilo je svako prevozno sredstvo namijenjeno za kretanje po putu, osim pokretnih stolica bez motora za nemoćna lica i dječijih prevoznih sredstava;
Imamo različite vrste vozila:
– motorno vozilo je vozilo na motorni pogon koje je prvenstveno namijenjeno za prevoz lica ili tereta na putevima ili koje služi za vuču priključnih vozila namijenjenih za prevoz lica ili tereta, osim vozila za prevoz lica ili tereta koja se kreću po šinama, lakih motocikala, traktora i drugih vozila na motorni pogon koja nisu prvenstveno namijenjena za prevoz lica ili tereta;
– bicikl je vozilo koje ima najmanje dva točka i koje se pokreće isključivo snagom vozača;
SAOBRAĆAJNE POVRŠINE SU:
– kolovoz je dio površine puta namijenjen prvenstveno ZA SAOBRAĆAJ VOZILA;
trotoar je posebno uređena saobraćajna površina namijenjena ZA KRETANjE PJEŠAKA, koja nije u istom nivou s kolovozom puta, ili je od kolovoza odvojena na drugi način;
***Trotoar na raskrsnicama je povezan pješačkim prelazima u vidu zebre. Pješački prelazi služe samo za učesnike u saobraćaju koji su pješaci (opisano na početku)
– biciklistička staza je izgrađena saobraćajna površina namijenjena ZA SAOBRAĆAJ BICIKALA i lakih motocikala s motorom, koja se proteže uzduž kolovoza i koja je od njega odvojena i obilježena propisanim saobraćajnim znakom;
***Biciklistička staza na raskrsnicama je povezan bicisklitičkim prelazima u vidu pravougaonika. Biciklistički prelazi služe samo za učesnike u saobraćaju koji su biciklisti, tj koji voze bicikl (opisano na početku). Biciklista ne smije voziti po pješačkom prelazu, jer dok vozi nije pješak. Ako želi da koristi pješački prelaz, onda mora sići sa bicikla i gurati ga kao pješak.
– biciklistička traka je DIO KOLOVOZA namijenjen ZA SAOBRAĆAJ BICIKALA i bicikala sa motorom, koja se proteže uzduž kolovoza i koja je označena uzdužnom linijom na kolovozu; ( e upravo je ovo površina koju je Tihomir Dakić spomenuo kada je rekao “siđimo sa trotoara na ulice”! Znači on je rekao u suštini da siđemo sa trotoara koji su namjenjeni pješacima, na ulicu, tj kolovoz koji je zakonom namjenjen biciklistima ako ne postoji biciklistička staza!)
Kada malo bolje pročitate i shvatite propisane zakone, ted ćete shvatiti koliko se grešaka svaki dan pravi u saobraćaju, a koji se tolerišu.
ZAKLjUČAK JE:
- Svi smo učesnici u saobraćaju na različite načine i kao takvi moramo javne saobraćajne površine koristiti prema pravilima.
- Svi kao učesnici u saobraćaju imamo tačno propisanu površinu za kretanje.
- Ukoliko je nemamo, ne smijemo radi zadovoljavanja ličnih apetita nepropisno uzurpirati tuđu površinu (parkirati automobil na trotoaru ili biciklističkoj stazi da bi samo tetki odnijeli lijek), već od nadležnih tražiti svoja prava i rješenje problema!
Tolerisanje tih grešaka je isključivo zato što odgovorni ne žele ili ne znaju da riješe problematiku saobraćajne infrastrukture, a i samog planiranja grada, već puštaju da se stvari dešavaju nekontrolisano. Nepravilno planiranje grada utiče na povećanje problema.
Takve velike probleme građani svojim nepravilnim korišćenjem u saobraćaju još više naglašavaju i zbog sebičnosti sami sebi prave još veće probleme.
Nepravilen stvari su se nekontrolisano i desile! Pravila su postala mnogima način za zafrkanciju. Mnogi danas pravdaju svoje greške i neargumentovano prozivaju one koji argumentovano ukazuju na greške. To rade zato što moraju mijenjati sebe, a to je u životu mnogo teže.
U životu je najlakše je naći izgovor za svoje greške, nego raditi na popravljanju tih grešaka.
Pripremio: Goran Pivašević, dipl. inž. arh.
