Nemili događaji u regionu ponovo su otvorili pitanje: da li su postojeće mjere zaštite žena u Republici Srpskoj dovoljne i efikasne? Iako zakon formalno predviđa niz instrumenata, iskustvo žrtava i analiza organizacija koje se bave zaštitom žena pokazuju da sistem i dalje ima ozbiljne pukotine.
Postojeći zakon: mjere postoje, ali zaštita često ostaje na papiru
Prema važećem Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske, sud može izreći različite zaštitne mjere: udaljenje nasilnika iz doma, zabranu približavanja, zabranu kontakta, zabranu uznemiravanja ili proganjanja. Mjere se mogu izreći bez novčane ili krivične kazne, s ciljem da žrtva dobije hitnu zaštitu.
Međutim, prava slabost je u implementaciji.
Organizacije civilnog društva godinama upozoravaju da:
institucije nisu dovoljno povezane,
policija, socijalne službe i centri za mentalno zdravlje često ne djeluju koordinisano,
žrtve nakon udaljenja nasilnika ne dobijaju kontinuiranu zaštitu,
sigurnih kuća i psihosocijalnih programa nema dovoljno,
nadzor nad nasilnicima je slab ili nepostojeći.
U praksi to znači: iako se mjera udaljenja propisno izrekne, nema garancije da će žrtva biti sigurna nakon 24 ili 48 sati. Mjere prestaju, a sistem rijetko nastavlja praćenje slučaja. Upravo u toj „praznini“ dešavaju se najteži ishodi.
Prakse u regionu: strože hitne mjere i brži institucionalni odgovor
U zemljama okruženja već godinama se primjenjuju mehanizmi koji daju bržu i trajniju zaštitu žrtvama:
Hrvatska policiji daje ovlaštenje da odmah udalji nasilnika na 48 do 72 sata, uz automatsko pokretanje prekršajnog ili krivičnog postupka.
Slovenija ima sistem „hitnog naloga“ – policija odmah donosi zabranu približavanja do 10 dana, koju sud obično produži.
Srbija je uvela centralni registar nasilnika i obavezni tretman za nasilnike koji prekrše zabrane.
Iako ni jedan sistem nije bez problema, u svim ovim državama fokus je na produžetku hitne mjere i obaveznom sudskom nadzoru, što RS još uvijek nema.
Neusvojeni prijedlog zakona iz 2024: šta je trebao donijeti
U 2024. godini u RS-u je predložen novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Njime se pokušalo modernizovati postojeći okvir, posebno uvođenjem:
mogućnosti da policijski službenik sam izrekne hitnu mjeru udaljenja i zabrane približavanja na 48 sati,
brže procedure za zaštitu žrtve,
jasnijeg mehanizma koordinacije institucija,
usklađivanja sa Istanbulskom konvencijom i praksama regiona.
Međutim, prijedlog zakona nije dobio podršku.
Zašto su pojedine organizacije bile protiv
Dio rganizacija izrazio je oštar otpor nacrtu. Njihovi glavni argumenti bili su:
- zakon je bio pripremljen bez dovoljne konsultacije sa organizacijama koje rade sa žrtvama,
- novi tekst je „razvodnjavao“ pojedine obaveze institucija,
- postojala je bojazan da bi policijsko određivanje mjera moglo zamijeniti obavezu suda da vodi postupak i prati slučaj,
- nedovoljno su definisani mehanizmi nadzora nad institucijama, što je već jedan od najvećih problema i u postojećem sistemu.
Drugim riječima — organizacije su tvrdile da zakon želio uvesti neka dobra rješenja, ali bez dovoljno garancija da će se zaista implementirati i provoditi u praksi.
Zaključak: sistem postoji, ali nije dorastao rizicima
Analiza pokazuje jasno: RS ima zakonske mehanizme zaštite, ali oni nemaju snagu bez efikasne i koordinisane primjene. Hitne mjere koje traju samo jedan dan ili dva, bez nastavka institucionalne brige i nadzora, ne mogu spriječiti eskalaciju nasilja.
Zajedničko za sve tragične slučajeve u regionu je to da je sistem negdje zakazao — ne zato što zakon ne postoji, nego zato što reakcija institucija nije bila dovoljno brza, povezana i snažna.
Pitanje je zato manje pravno, a više sistemsko:
da li društvo i institucije imaju kapaciteta i volje da mjere zaštite pretvore u stvarnu sigurnost za žene?
