Portal BLMojGrad daje slobodan prostor svim kreativcima, stvaraocima, umjetnicima, vrijednim ljudima, da svoje radove, djela, proizvode, predstave građanima Banjaluke.
Danas predstavljamo književnicu Aleksandru Broćeta sa njena dva rukopisa, zbirku priča “Nježno” i ljubavnim romanom “Vjerujem”
Izdvajamo dijelove iz napisanih recenzija
„Nježno“
Ako je osnova života, ali i književnosti, emocija i to ona koja se desila i koja samim tim treperi kao žica na gitari još dugo nakon što je ne dodiruju prsti, onda je zbirka „Nježno“ na putu da postane knjiga čiji će zvukovi da mame sve one koji još uvijek traže ljepotu. I to ljepotu u prošlom na koju ne pada patina i koja ne sijedi po rubu iako je u svemu vidljiv žal. Žal za prošlim. Emotivni žal za prošlim.
Aleksandri Saši Broćeta je ovo prva knjiga, prvenac koji nema odlike prvenca, jer se radi o zrelom stilski izgrađenom i ujednačenom kazivanju koje će, bez obzira na ogromno prisustvo ličnog malo kog budućeg čitača, ostaviti ravnodušnim. Drhtaji duše promovisani u ovoj zbirci priča pisani su pažljivo i lagano i u njima se vagala svaka riječ koja bi mogla imati ovakav i onakav smisao ili prizvuk te odvesti nas tamo gdje autorka nije namjeravala.
Priče se u „Nježno“ nižu kao i slike u kaleidoskopu i uvijek je u centru pažnje jedna ista junakinja i njen život pokatkad osjenčen do srži, a pokatkad pokazan samo kao nagovještaj. I u jednom i u drugom slučaju osnova je čednost, platonizam i svjetlost koja obasipa maltene svaku riječ. Broćeta ne ostavlja ništa nerazjašnjeno, nije joj ideja bila da je čitamo između redova, već da riječima slika život u svoj svojoj komplikovanoj jednostavnosti.
Miladin Berić, novembar 2015.
„Vjerujem“
Aleksandra Broćeta je napisala jedan moderan roman, a većina modernih romana potpada pod kratki roman, koji odiše vjerom, kapljicama onog nevidljivog što može da znači mnogo više od vidljivog. I ovaj književni zapis, kao i onaj, koji je autorka zbirno nazvala „Nježno“, sadrži određene dijelove, koji su na specifičan način autobigrafski.
Autorka skladno gradeći osnovnu ideju da ovo bude jedan hrišćanski čist roman traga za rečenicama, koje odišu ljepotom, a koje izgovaraju njeni glavni junaci, jer vjera i podrazumijeva opštu ljepotu.
Aleksandra Broćeta je napisala roman sa hepiendom u kojem je predvidljiv srećan kraj i to ne samo dva glavna junaka već i sporednih likova od kojih jedan približavajući se vjeri doživljava klasičnu katarzu. Ako se roman posmatra u više pravaca onda se može shvatiti i kao mali i kratki vodič kroz pravoslavlje s obzirom da se radnja odigrava u tri pravoslavne države Srbiji, Grčkoj i Rusiji, te da se glavni dio romana odvija u pravoslavnim svetinjama. Takođe „Vjerujem“ je i jedan socijalni roman, koji se kritički odnosi prema načinu života prvenstveno mlade populacije, kojoj je svrha života i vrhunac sreće tamo nekakav splav i zabava po splavovima. Nasuprot takvom razmišljanju, Broćeta stavlja većinu svojih junaka, koji prednost daju umjetnosti i duhovnosti. Kroz lik Stefanovog oca Igora moguće je posmatrati i dobar dio srpskog građanstva na prelazu iz komunizma u demokratiju ili kako sama autorka u prvoj rečenici reče iz „Vremena, koje je propagiralo nepostojanje Boga“ u vrijeme u kojem je prividno sve dozvoljeno. Takvo građanstvo se u vrijeme jednoumlja posprdno postavljalo prema bilo kakvom vidu srpske, pogotovo crkveno pravoslavne tradicije da bi se polako nakon uludo vođenih ratova osvješćavalo i korak po korak vraćalo korijenima. Kroz lik Igora Jagodića, Broćeta je vjerovatno željela da prikaže kako i koliko približavanje crkvi, odnosno vjeri snaži karakterne osobine ličnosti i vraća na pravi put.
Na kraju vjerujem da će roman „Vjerujem“ iz kojeg na mahove isijava svjetlost i mirišljavi miris tamjana lako pronaći svoje buduće čitaoce i da će se čitati u jednom dahu s navijačkim osjećajem prema pojedinim junacima. Tek, kako se ko od njih kome svidi. I još dodajmo da zakoračivši u svijet romana Aleksandra Broćeta polako sazrijeva u ozbiljnog pisca od koga u budućnosti možemo očekivati još više.
Miladin Berić, juni 2017.
