Vika i galama u emotivnim vezama i porodicama, s razlogom su stigmatizovane kao primitivne, neprihvatljive i destruktivne. Kad se razgovor “zapali”, cijeli niz procesa u tijelu sabotira civilizovan dijalog. Nestaje prostor za pauze, ubrzava se disanje i gubi strpljenje. Kada dijalog postane paralelni monolog, gdje svako nastupa u odbranu sebe, bez stvarnog zajedništva ili razumijevanja, komunikacija gubi svoju svrhu povezivanja.
Moderni internet savjeti suvoparno svode klasičnu psihološku literaturu na individualnu odgovornost. Preporučuju isto: osoba koja je uznemirena treba da preuzme kompletnu odgovornost za samoregulaciju, drugi partner ima pravo da se povuče i prekine kontakt. Dr. Lisa Marie Bobby piše: „Što glasnije vičete, to vas manje čuju. Udahnite, smirite ton i mirno pokažite partneru osjećanja ispod ljutnje. Ako je vaš partner neko ko se povlači, pomozite mu da vam se približi.“
Ovakvi savjeti stavljaju teret primarno na uznemirenog partnera, vode identifikaciji smirenijeg partnera kao „žrtve“, drugog kao „napadača“, a to u praksi stvara otuđenje i distancu. “Pristojne” izjave tipa „ne pristajem da razgovaram dok vičeš“ i povlačenje iz interakcije treniraju partnere na izbjegavanje, a zavjet „u dobru i u zlu“ dolazi u pitanje.
Komunikološke škole ipak daju primat obuhvatnijem pristupu: asertivna komunikacija + zajednička odgovornost.
Wilbur Schramm (1907–1987), američki komunikolog, naglašava da su “oba sudionika uvijek zaslužna za učinak komunikacije” te da “proces nije jednostran, već koordinisan napor”.
Zadržavajući pravo da bez osjećaja krivice čuvamo granice i pribjegnemo udaljavanju kad razgovor više nije bezbijedan, ostajemo dužni učiniti to asertivno: “molim te da sačekaš da se povučem na pola sata, kako bi mi bilo moguće nastaviti staložen razgovor”, je izjava koja je asertivna, čuva partnerstvo kroz zajedničku pažnju, i sprječava da se povlačenje doživljava kao moralna izdaja ili pasivna agresija. Asertivnost nalaže izražavanje sebe, bez osude drugoga.
Holistička komunikacijska praksa otvara prostor za djelovanje u još višoj svijesti: “pravilo zajedničke odgovornosti”. Ako je pravilo dogovoreno i uspostavljeno, onda oba partnera svjesno biraju da ostanu prisutni. Etično i savjesno, stavljaju na raspolaganje svoju podršku, bez ikakvog povlačenja.
Trenutak eskalacije (dok god je verbalna a ne fizička), postaje prilika za zajedničko jačanje partnerstva. Ako partneri prethodno odluče da viku tretiraju kao zajedničku prepreku, a govor u miru kao zajednički cilj, cijela dinamika se mijenja. Pobuna protiv jednog partnera prestaje biti samo prijetnja drugom, nego postaje signal za zajednički rad na očuvanju veze i rastu u bliskosti. Vika, galama, izražavanje emocije kroz intenzivan ton, alarmantno su stanje za oba učesnika u komunikaciji, i prilika za održiviju dinamiku udruživanja u razrješavanju problema koji, na kraju krajeva, jeste zajednički.
Hrišćanski princip na kojem je bazirana holistička komunikacija nalaže, da uz prioritetnu dužnost samoregulacije, svako ima pravo da računa i na bezuslovnu pomoć. Hrišćansko “odricanje sebe” znači – “neuzimanje stvari lično”. Partner treba da pristupi a ne odstupi, te da u miru “gasi vatru” a ne da oslobađa prostor za širenje plamena.
Starac Paisije naglašava da, “kada jedan partner “slabi”, odnosno ne može dostojanstvo podnijeti uznemirenje, “zadatak jačeg partnera nije da uzvrati istom mjerom niti da se udalji, već da istraje i zauzima se za slabijeg, saosećanjem, molitvom i nježnošću.”
Ovakvo ophođenje predlaže odgovornost oba partnera za njihovu ljubav. U emotivnim vezama nismo roditelji jedno drugome, ali jesmo čuvari kada nastupi ranjivost. Kao što roditelj tješi dijete koje vrišti, pravi prijatelj pruža ruku, daje podršku pa i žrtvuje se za drugog, tako je i životni partner dužan djelovati, ne braneći samo sebe lično, nego vezu od objektivnog uzroka.
I najčistija ljubav može pasti na testu zajedništva. Princip holističke komunikacije nudi model: napad na pojedinca je pritisak na cijelu vezu – tada se rasterećenje obavlja komunikacijom. Ne kažemo: ’ja sam žrtva tvog bijesa’, nego ’naša veza trpi pritisak, hajde da je zajedno rasteretimo’.
Praktični principi za zajedničku regulaciju:
Ostanite prisutni – Umjesto povlačenja, dogovor je ostati i nositi se sa situacijom
Uključite empatiju – Kontakt očima, dodir ili zagrljaj mogu spriječiti eskalaciju
Dajte potvrdu – Kratke rečenice podrške
Usmjerite disanje – Sporije disanje smanjuje napetost
Razgovarajte – Nakon smirivanja, analizirajte uzrok zajednički i dogovorite bolje pristupe
Piše: Ana Puvačić Mousourou, komunikolog
