Prije tačno tri godine, bila je subota, imao sam slobodan dan, a u Doboju je vodena stihija nosila sve pred sobom. Nisam mogao da sjedim u kući, otišao sam na posao, tražio snimatelja i otišao u Doboj…
Veče prije, kad sam u sitne sate odlazio kući iz redakcije ATV-a gdje sam tada radio, ispred zgrade televizije je ispred kombija stajao snimatelj Igor Vranić i ubacivao osnovne životne namirnice. Naime u Doboju su bile katastrofalne poplave. Vranić je taj dan bio u Doboju i vidio svu muku i patnju stanovništva tog grada. Po povratku u Banjaluku odložio je kameru i potresen onim što je vidio, istu noć se sa kombijem pomoći vratio u tada potopljeni grad.
Ja sam u Doboj otišao sutradan. Vozača nije bilo, svi su novinari izvještavali sa kriznih područja, pa smo snimatelj Lazo Matić i ja, sjeli u auto i sami se zaputili u taj grad. Nismo znali ni iz kojeg pravca možemo ući u potopljeni grad, ali profesionalni nagon i želja, da bar svojim izvještavanjem o srazmjerama katastrofe, pomognemo tom stanovništvu je prevladala.
Kada smo ušli u grad, scene koje smo zatekli, nismo ni jedan ni drugi vidjeli ni u najapokaliptičnijim holivudskim scenarijima. Voda, blato, uplašeni i izgubljeni ljudi.
Kako bi smo se stigli u Banjaluku vratiti na vrijeme, u 19 časova su se emitovale vijesti, odmah smo počeli raditi, to jest snimati muku desetina hiljada ljudi, porodica. Snimatelj Lazo i ja smo bili čisti, u tom trenutku, za razliku od ljudi na ulici, djelovali smo “ušminkano” i kao televizijska ekipa poprilično iritantno. Na nogama smo imali nove, drečavo žute čizme koje smo dobili u redakciji. “Na svu muku poplavljenih porodica, pojavila su se dvojica šminkera sa kamerom i mikrofonom”. Prolazeći pored izgubljenih ljudi koji su gledali kako im je za jedan dan voda odnijela sve što su imali i stvarali čitav život i Lazo i ja smo se osjećali neprijatno. Naše žute čizme bukvalno su kopale oči ljudima koji su u vodi do koljena po stanovima hodali u patikama ili sa kesama na nogama.
Radili smo užurbano, što je možda čak i dodatno iritiralo ljude u muci. Morali smo da se vratimo u redakciju u Banjaluku na vrijeme, kako bi slike i utiske koje smo vidjeli u Doboju prenijeli u centralnim vijestima svim stanovnicima Republike Srpske. Takve vijesti bude osjećaj solidarnosti i želje da se pomogne ljudima u nevolji, a tada je to bilo prijeko potrebno Dobojlijama.
Taman kada smo završili sa snimanjem i krenuli prema autu da idemo u Banjaluku, prolazili smo pored jedne zgrade, ispred koje su očajni ljudi pokušavali da spasu što se spasiti može, to jest ništa.
Prišli smo im, da nam “u kameru” kažu ,to jest pošalju poruku stanovnicima Srpske, “Šta im je trenutno najpotrebnije?”. Čovjek kojeg smo to pitali, spustio je pogled na moje drečavo-žute čizme i rekao: “Eto takve čizme su mi potrebne”. Nisam razmišljao ni trenutak. Sjeo sam na stolicu koju su izbacili ispred zgrade, izuo čizme i dao ih tom čovjeku. Znao sam da me u autu čekaju suve patike,a u Banjaluci suv i topao krevet. Snimatelj Lazo Matić, sve je snimio i ostalo je već poznato…..
Kada smo sjeli u auto obojica smo maltene u glas rekli “hvala onom čovjeku što je pitao za čizme”. Pomogao nam je da se osjećamo kao ljudi, a ne neki “šminkeri” koji su tu došli sa kamerom i mikrofonom i suvom obućom i odjećom.
Bio sam u Doboju sinoć. Obišao sam naselja u kojima sam bio prije tri godine. Bio sam i ispred zgrade gdje živi čovjek sa “žutim čizmama”. Nisam se nikom javio. Bilo mi je drago što sam vidio da se život u tom gradu vratio u normalne tokove.
Pogledajte Video:
