Neven Mišković odrastao je u banjalučkom Domu Rada Vranješević, školovao se i sada mu je vrijeme da nastavi samostalan život. Završio je fakultet, radio u struci, a jedina mu je želja da svoje znanje i iskustvo prenosi novim generacijama djece bez roditeljskog staranja.
Poslao nam je svoju biografiju, a o njemu možete pogledati i dokumentarni film rađen u produkciji RTRS.
Moje ime je Neven Mišković i rođen sam dana 16.7, 1995. godine. Kao dijete bez roditeljskog staranja odrastao sam u JU Domu za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja „Rada Vanješević“ Banja Luka gdje sam smješten kao beba sa dva mjeseca starosti od strane Centra za socijalni rad u Domu sam odrastao i završio školovanje.
Osnovnu i srednju školu završio sam u Banjaluci, a visoko obrazovanje — studijski program fizioterapija i radna terapija na Panevropskom univerzitetu Apeiron zanimanje diplomirani fizioterapeut medicinar. Pripravnički – volonterski staž u trajanju od 27.11.2018. do 26.11.2019. godine, između ostalog, obavio sam u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja Banja Luka služba hitne medicinske pomoći, CBR – Dom zdravlja Banja Luka , UKC RS Banja Luka, Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja „Rada Vranješević“ i zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „dr Miroslav Zotoviһ” gdje sam stekao neprocjenjivo radno iskustvo i upoznao divne ljude.
U Domu „Rada Vranješević“ bih volio da nastavim svoj životni put, jer mislim da toj djeci svojim iskustvom mogu dosta toga da prenesem da i oni jednoga dana budu koristan član naše zajednice
Sa danom 31.3.2020. godine, zbog završetka školovanja i završenog pripravničkog staža, prestalo mi je pravo na smještaj u Domu, te trenutno tražim posao kako bih stekao uslove da samostalno živim od svog rada. Moja dva mlađa brata, od kojih je jedan maturant srednje škole a drugi student prve godine fakulteta, takođe odrastaju u Domu “Rada Vranješević”. Svojim ponašanjem, trudom i radom uvijek sam bio primjer drugoj djeci, te sam svojoj braći, ali i drugima u Domu zaista pomogao da odrastu u dobre ljude. Odrastati bez podrške porodice i topline porodičnog doma zaista je teško za svakoga, ali u Domu sam rastao uz toplinu, ljubav i brigu svojih vaspitača, kao i svih zaposlenih. Dom je jedina kuća i porodica za koju znam. Nije mi lako kada razmišljam o tome da treba da napustim svoj Dom, ali znam da je došlo vrijeme da živim sam od svog rada. Najveća moja želja je da dobijem posao u Domu „Rada Vranješević” kako bih svojim primjerom i radom dokazao da sam vaspitan i vrijedan član društvene zajednice, te da se dosadašnji trud vaspitača i mene isplatno. Takođe, eventualnim zaposlenjem bio bih u prilici da pomognem svojoj mlađoj braһi koja su smještena u Domu da izađu na pravi put.
