Nažalost, humanitarne akcije su postale privatni biznis od koga ljudi žive i zloupotrebljavaju dobrotu drugih ljudi.
Nećemo govoriti o imenima, a sve je počelo od situacije u Srbiji kada se čitava zemlja podigla na noge da skupi potrebna finansijska sredstva za djevojčicu koja nažalost nije preživjela, a roditelji su zadržali novac.
Isto se desilo i u Republici Srpskoj, gdje porodica nije zvanično prikazala koliko je finansijskih sredstava prikupila, i sada navodno daje novac kome hoće i koliko hoće, što je nedopustivo.
Najnoviji primjer je i prikupljanje humanitarne pomoći koja je potrošena na gala žurku, a ako ima imalo pravde nadam se da će biti zadovoljena.
Država nema nikakve ingerencije da kontroliše te organizacije i udruženja građana koja niču kao pečurke poslije kiše, kao ni akcije „Pomozimo djeci Kosova“, te „Hljeb od tekstila“, pa kasnije taj tekstil završi u second hand šopovima.
Mislim da je toga dosta i da država mora da se uključi i što prije usvoji zakon o pomoći i plaćanju liječenja, jer je ovo prešlo sve granice.
Zašto tu nema Crvenog krsta koji treba da se bavi humanitarnim radom, a ne ta takozvana udruženja. Predlažem ljudima da ne uplaćuju novac udruženjima i organizacijama, već da to urade lično kome je pomoć potrebna. To ću i sam raditi, jer što bih davao drugima da daju, kada to mogu uraditi i sam, lično.
Saopštenje za javnost
Odbornik u Skupštini grada Banjaluka
Marinko Umičević
