Premijera predstave „Derviš i smrt“ autora Meše Selimovića u režiji i dramatizaciji Dejana Projkovskog biće održana na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u petak 30. oktobra sa početkom u 20 časova. Prva repriza je na repertoaru u subotu 31. oktobra, druga repriza je predviđena u ponedjeljak 2. novembra, a treća repriza je na rasporedu u utorak 3. novembra.
Autor: Meša Selimović
Režija i dramatizacija: Dejan Projkovski
Scenografija: Valentin Svetozarev
Kostimografija: Ivana Ristić
Koreograf: Olga Pango
Kompozitor: Goran Trajkoski
Asistent režije: Andrej Cvetanovski
Dreseri: Milivoje Ružević i Zoran Ćurguz
Lektor: Nataša Kecman
Inspicijent: Miodrag Markićević
Sufler: Maja Kalaba
Uloge:
Zlatan Vidović: Ahmed Nurudin
Rade Kostić*: Mula Jusuf
Željko Erkić: Hasan
Duško Mazalica k.g. Kadija
Anja Ilić: Kadinica
Ljubiša Savanović: Muftija
Danilo Kerkez: Muselim
Đorđe Marković: Hafiz Muhamed
Bojan Kolopić: Bjegunac
Dragoslav Medojević: Sinanudin
Boško Đurđević: Otac
Rok Radiša: Kara-Zaim
Ognjen Kopuz: Džemal
Miroslav Sinkić**: Nepoznati
Zoran Stanišić: Osman
Marko Vujević*: Mladić
Arian Sarajlić: Dijete
Nikola Milaković*: Stražar
Đorđe Ivić*: Grobar
Bojana Grbić***: Plesačica
Teodora Stojković*, Dragana Arsenić*, Sofija Ristić*,Andrija Mitić*, Danilo Milenković*, Dana Poletan* (Narod i derviši)
U predstavi igraju konj Cezar i jastreb Milica.
*student treće godine Glume na Akademiji umjetnosti Banja Luka, u klasi prof. Jelene Trepetove Kostić
**apsolvent Glume na Akademiji umjetnosti Banja Luka, u klasi prof. Velimira Blanića
***diplomirala na Muzičkom odsjeku Akademije umjetnosti Banja Luka
Riječ reditelja
STVARATI LjEPOTU
Kada bi jednog dana došao kraj ove naše civilizacije i kada bi trebalo da pokažemo šta je bio smisao našeg postojanja, sigurno roman „Derviš i smrt” i autor Meša Selimović pokazuju smisao postojanja naše civilizacije, uz Dostojevskog, Šekspira, Baha, Mocarta, Mikelanđela…
Ako Englezi igaju Šekspira u originalu i mi možemo da igramo Selimovića u originalu, što je zaista velika stvar, čast i odgovornost.
Imao sam mogućnost da se nekoliko godina ranije susrećem sa velikom literaturom. Režirao sam Braću Karamazove, Anu Karenjinu, Kockara… U kratkom periodu radio sam predstave po adaptacijama kultnih romana, tako da znam koliki je izazov, ali i koliko je to težak posao. S obzirom na to da sâm radim dramatizacije, uvijek sa glumcima dugo razgovaram i analiziram, jer ne postoji drugačiji i bolji način kad se na scenu postavljaju tako veliki romani. Svi zajedno treba da proživimo taj materijal, svaku rečenicu, detalj, metaforu… Dramatizacija koju sam radio u Narodnom pozorištu Republike Srpske je, od svih drugih dramatizacija koje sam čitao, najbliža romanu i najbolje može da se vidi ta dramaturška linija Meše Selimovića. Zahtjevno je izvući sve što se može u tih dva i po sata na sceni. Tačnije, imamo zadatak da prenesemo roman na scenu i da stvorimo svoju scensku estetiku. Sve drugo je besmisleno. „Derviš i smrt” je jedno od umjetničkih djela kojima ova civilizacija treba da se ponosi.
Svaki roman je kao veliko more u koje svi treba da zaronimo. Rad u pozorištu može da se poredi sa skokom iz aviona padobranom, jer dođe trenutak kada morate da otvorite padobran. Hrabrost i veliko znanje su potrebni kad radite pretstavu po velikom romanu, u stvari, da naučite što duže slobodno padati, sve dok ne otvorite padobran. Zapravo, pravi smisao našeg rada je ta kreativna hrabrost i ludost koju svaki umjetnik mora da nosi u sebi. To znači da proces rada mora biti pozorišna laboratorija koja tek na kraju daje rezultate. Kada radite po romanu „Derviš i smrt”, onda to mora da postane „Derviš i smrt” na sceni, da se vidi zašto je to najveće djelo koje je Meša Selimović napisao. Potrebno je predstaviti sve te nevjerovatne likove, jer kad čujemo njihove replike, svako od nas se pronalazi u tim riječima, svi nosimo ta pitanja u sebi. Svi se u svakodnevnom životu ponovo tražimo, penjemo se na neko brdo kao Sizif, pa se sljedeći dan opet vraćamo. Kada odaberete veliku temu, onda se trudite da je budete dostojni. Dramatizacija mora da bude most preko koga ćemo vrlo pametno od romana, koji je književno djelo, preći na drugu stranu, gdje je naša predstava, koja je scensko djelo.
U procesu rada mi prevedemo tu veliku književnost na scenski jezik i sva pitanja koja nosi „Derviš i smrt”. Šta znači voljeti nekoga beskompromisno? Šta znači ljubav i šta je to u današnjem kontekstu? Sve te emocije pokušavamo da maksimalno živimo na sceni. To je fascinantno u predstavi. Jezik na kojem glumci igraju na sceni je nevjerovatan i zaista ima puno stvari u romanu koje smo otključali. Potrebno je predstaviti kako to zaista izgleda u životu. I šta treba da uradiš kad imaš jedan dan da spaseš svog brata? Jer sljedećeg dana jedino što možeš da napraviš jeste da ideš na sahranu. Takođe, tu su i pitanja šta znače izdaja i nož u leđima i koje su te moralne granice i okviri u kojima živimo? Da li nam oni pomažu ili smo mi, u stvari, neki robovi koji rade stvari samo da bi ih radili? Sva ta pitanja vrlo su važna i glumac treba da ih preživi, ne odigra, nego preživi na sceni na pravi način i sa tačnom energijom. Ovo je univerzalna priča o čovjeku koji se uvijek nekako rasteže, tijelo ga vuče za strastima, na zemlju, a duša gleda prema Bogu. U našoj predstavi čovjek je baš rastegnut, kao žica, između zemaljskih, ljudskih strasti i duše koja stremi prema nebu.
P. S. Vrlo je važno kada čovjek pronađe ljude koji vjeruju da onim što rade mogu da promijene sebe, da postanu bolji, a onda da se svi maksimalno trudimo da stvorimo neku ljepotu. Najbolje se možemo suprotstaviti svemu što nam se ne sviđa, ako stvaramo ljepotu. I sve možemo da pobijedimo ljepotom. Ružno se jedino može pobijediti lijepim. Ja sam upravo prave ljude pronašao ovdje u Narodnom pozorištu Republike Srpske i ova predstava je naš doprinos ljepoti koja jedino može spasiti ovaj svijet u kojem živimo.
Dejan Projkovski
(Dijelovi teksta su iz intervjua: „Reditelj Dejan Projkovski, NA BALKANU PREMIJERA KAO SAHRANA PREDSTAVE“, Aleksandra Glišić, „Glas Srpske”, 14. 3. 2020)
