Zapamtite ova imena: doc. dr Ognjen Šukalo, doc. dr Diana Stupar, doc. dr Marina Radulj, doc. dr Malina Čvoro, doc. dr Maja Milić-Aleksić, članovi su Katedre za arhitektonsko projektovanje Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci i imaju primjedbe na regulacioni plan glavnog grada Srpske.
Kažemo u uvodu „zapamtite ova imena“. Zašto? Zato što u posvemašnjoj nebrizi i krajnjem kulturološko-institucionalnom javašluku koji se toleriše u društvenopolitičkom životu srpske države zapadno od Drine, stručna javnost u gotovo svim oblastima šuti na i laicima očite nepravilnosti. Ovi ljudi iz uvoda su osvjetlali obraz struci.
Bolje formulisati ovaj njihov čin nije moguće.
Njihove primjedbe ćemo, bez izmjena, dakle kao stručan tekst upućen i nadležnim službama, objaviti u cjelosti. No, Frontal.SRB neće tu stati, nego će pojedinačne tekstove posvetiti svakoj od zona koje se u planu pominju.
Dovoljno je reći da se uz Hram Hrista Spasitelja namjerava graditi još jedan (i za crkvenu praksu krajnje nepotreban objekat) koji bi zaklonio pogled na Banski dvor, odnosno da se na potezu od sadašnje građevinske rupe preko puta Uprave za indirektno oporezivanje, pa do komičnog Bana Milosavljevića – zamišlja dva reda zgrada, te umjesto širokog i dugačkog trga uzani pješači prolaz. Ovdje smo to predstavili na brzu ruku i na način da to asocira na dječije šaranje po umjetničkim djelima, jer se u Banjoj Luci u sferi arhitekture građevinski radnici i odgovorna lica tako i ponašaju.
Primjedbe na Regulacioni plan dijela centralne zone Banje Luke
UVODNE NAPOMENE:
Stavovi i komentari koje ovdje dajemo uobličili su se kroz formalno dostavljanje primjedbi na nacrt Regulacionog plana, onako kako to procedure učešća javnosti nalažu. U tom smislu, tekst može djelovati fragmentarno (jer je dat samo kroz teze), kao što, na momente, može djelovati i prepunjen stručnim terminima. Smatrali smo da je dobro da sadržaj upravo tih formalnih primjedbi prenesemo i u širu javnu sferu – gdje bi, vjerujemo, vrlo intenzivno moralo da se razgovara o tako važnoj temi kao što je oblikovanje centra Banje Luke. Pisali smo, prije svega, kao ljudi zainteresovani za kvalitet arhitekture i (građenog) urbanog prostora. Čak i u domenu arhitekture i urbanizma fokusirali smo se na ono što nam se činilo najvažnijim. Nadamo se da će naše viđenje biti upotpunjeno i drugim perspektivama, te da će se otvoriti kompleksna i široka javna rasprava u kojoj bi, onda, neke stvari mogle da se kažu drugačije, preciznije i bolje.
NAČELNE PRIMJEDBE:
Predloženi regulacioni plan u velikoj mjeri nastavlja ustaljenu (i po našem mišljenju, nepotrebnu i štetnu) praksu pretjeranog definisanja gabarita objekata. Građevinske linije ne bi trebalo da unaprijed odrede horizontalne gabarite objekata – naročito ne u sugestivnom smislu specifičnih geometrija (zasječeni uglovi, dijelovi kružnice i sl.). Naprotiv, trebalo bi da naznače liniju njihovog najdaljeg rasprostiranja, uz istovremeno striktno propisivanje urbanističkih parametara, odnosno ukupne izgrađenosti kroz visinsku regulaciju, stepena i indeksa izgrađenosti, preporučene i obavezne pripadajuće površine javnog prostora, zelenila, parking prostora itd.
Navedena praksa posebno je neodgovarajuća za centralnu gradsku zonu (i pojedinačne uže zone posebnog značaja) od čije prostorne kompozicije i arhitektonskih vrijednosti zavisi kompletan urbanistički identitet grada Banje Luke.
Prijedlog regulacionog plana govori i o zonama za koje se preporučuje organizovanje javnih urbanističko-arhitektonskih konkursa, pri čemu su, u većini slučajeva, logične arhitektonsko-urbanističke cjeline grubo podijeljene u manje segmante. Uz već pomenute predefinisane gabarite potencijalnih objekata (i uz pažljivije ispitivanje tekstualnog dijela nacrta) ispostavlja se, kad su konkursi u pitanju, da se radi o skoro pa gruboj šali; očekuju se rješenja partera, nivelacije, opreme i eventualno fasada budućih obekata.
Dočim, svrha arhitektonsko – urbanističkih konkursa jeste propitivanje potencijala prostora, uz mogućnost slobodnog reinterpretiranja zone u odnosu na zadate urbanističke parametre, a ne samo njegovo „kozmetičko“ uljepšavanje. Preporuka bi mogla da glasi: da se logične arhitektonsko-urbanističke cjeline ne izdvajaju u više riješenih urbanistički predeterminisanih podcjelina, nego da se konkursom obuhvataju logične prostorne cjeline, npr.granice bloka, a ne pojedini fragmenti u bloku. Isti treba da budu uslovljeni kroz urbanističke parametre, a ne kroz predefinisane odnose gabarita punog i praznog.
Potrebno je pohvaliti i odstupanja od ovakve prakse predefinisanih urbanističkih „markica“ na nekoliko užih lokacija:
Prostori duž ulice Vuka Karadžića (preko puta Medicinske elektronike);
Lokacija iza Kuće Milanović;
Prostor između Banskog dvora i Narodnog pozorišta RS tretiran je kao jedinstvena cjelina, lijepo obrazložena u tekstualnom dijelu, ali istovremeno i vrlo grubo predstavljena u grafičkom prikazu. Izazovi, mogućnosti i ograničenja koja ovaj potez nudi u stanju su iznjedriti vrlo interesantana i arhitektonski bogata i slojevita rješenja;
UZ NAVEDENE NAČELNE PRIMJEDBE, NEOPHODNO JE OSVRNUTI SE I NA NEKOLIKO OPŠTIH TEMA:
Strukture gradskog zelenila nisu dobile odgovarajući konceptualno-prostorni tretman, tj. ne može se zaista govoriti o bilo kakvim ozbiljnijim potezima ili mrežama zelenila kao što su npr. avenije, drvoredi, parkovi, skverovi, zeleni krovovi. Sve se, uglavnom, svodi na skromne dodatke novim zgradama ili objektima saobraćaja. Zaista ne postoji opravdanje za to da se – uz ovoliko nedovršenih prostora u centralnoj zoni grada – ne predvidi nijedan jasno određen i imenovan park, koji bi tog naziva bio dostojan u površini i kvalitetu.
Vizija saobraćaja u ovom planu zagledana je jedino u automobil – kao jedini problem, ali i kao osnovnog klijenta. Sva logika i gotovo sva rješenja posvećeni su tome da se obezbijedi „efikasno“ saobraćanje privatnim automobilom. Mjere kojima bi se podstakli – nauštrb pretjerane upotrebe automobila, kojoj je Banja Luka već ozbiljno podlegla – javni gradski prevoz, upotreba bicikla i pješačenje, minimalne su ili nepostojeće. U nekoliko rješenja raskrsnica sa kružnim tokovima predlažu se pothodnici. Po našem mišljenju, takva rješenja za pješački saobraćaj nisu optimalna, jer rezultuju prekinutim kontinuitetima pješačkog prostora i uobičajeno, mrtvim i odbojnim prostorima samih pothodnika (čija ekonomičnost, takođe, može biti dovedena u pitanje).
Predmetnu lokaciju sa sjeverne strane omeđuje Aleja Svetog Save, trenutno jedina jaka saobraćajna veza između Istočnog i Zapadnog tranzita. Vrijedi razmisliti da li se srodna veza može ostvariti i duž linije Bilevara Cara Dušana, preko Doca (neki raniji regulacioni planovi sadržavali su slične mogućnosti).
Interpolacija velikog broja objekata visoke spratnosti u postojeću strukturu centra grada izuzetno je snažan zahvat i kao takav zahtijeva daleko pažljiviji, transparentniji i postepeniji proces. Ako su u pitanju strateške odluke o eventualnoj većoj dinamičosti centra, iniciranoj ovakvom vrstom arhitekture i urbanizma, takve odluke morale bi da odgovore na pitanje zašto se visoke zgrade ne bi našle na onim lokacijama koje su već izgrađene po istom ključu i koje imaju odgovarajući pripadajući prostor (npr. lokacija između Zgrade vlade RS i Istočnog tranzita, te duž Istočnog tranzita)? Uopšte, predloženi plan ne svjedoči o spremnosti da se u bilo kojoj mjeri odoli pritisku investicija da uđu isključivo na najpoželjnije (često javne) prostore sa najvišim potencijalom, bez da tim prostorima uzvrate adekvatnim prostornim poboljšanjima. Uopšte, postoji li strateška ideja o tome koji su bezbjedni limiti „balona“ ubrzane izgradnje u gradu koji za 25 godina nije povećao broj stanovnika ni za par hiljada, u zemlji koja se intenzivno prazni?
I još nešto: visina je samo jedan od parametara. Prečesto se ovdje radi o objektima golemih horizontalnih gabarita koji bi, kada izrastu do visina koje su im dopuštene, poprilično izobličili siluetu grada i potisnuli u drugi plan sve prostore centra u njihovoj blizini – pri tome, potpuno izgubivši bilo kakave prednosti vertikalne forme. Dovoljno je samo uporediti horizontalne gabarite postojećeg nebodera na Trgu Krajine, sa površinom koja se predviđa za visoku zgradu preko puta PC „Ekvator“ (na početku danas kaldrmisane ulice koja se spušta prema Tržnici): Razlika u površini markice je skoro pa dvadesetostruka!
Politika objekata posvećenih kolektivnoj memoriji (spomenici, spomen-parkovi itd.) nije samo arhitektonsko i samo prostorno pitanje. Pozivajući na otvoreniju i dužu javnu debatu o tome čega se sjećamo i kome odajemo počast u centralnim gradskim prostorima, skrećemo pažnju na dvije upadljivo problematične situacije iz predloženog plana:
Prva takva situacija, vezana za kolektivno sjećanje i odavanje pošte putem prostornih i umjetničkih artefakata, jeste prijedlog da se Centralno spomen obilježje borcima palim u ratu 1992-1995. god. postavi iznad parking garaže: vrlo banalno (čak nepristojno!) i bez ikakavog osjećaja za to šta prisustvo zemlje ispod može da znači za takvu temu. Istovremeno, ne daje se mogućnost za cjelovito prostorno rješenje; centralno postavljeni spomenik- ne samo da je jedan zastarjeli model, nego je i programski nepotpun. Memorijal kao savremen pristup spomeničkoj arhitekturije podrazumijeva višeslojan prostorno-programski sadržaj. Dati predlog ne daje omogućnost da se obezbjedi spomen soba, popis imena, kao i svi drugi elementi neophodni, kako za neformalno, tako i za formalno i organizovano odavanje počasti.
Druga problematična situacija je, generalno, izbor ličnosti i tema: među svim grupnim identitetima i pojavama (ne uvijek i ne nužno herojsko-pobjedničkim) na koje se može referisati kada je u pitanju odnos Banje Luke, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine prema istorijskim događajima, nepogrešivo se prave banalni izbori. Tako praksa podizanja spomenika u Banjoj Luci prijeti da poprimi elemente karikaturalnog. Odlikuju je: izbor ličnosti iz udžbenika (ali izvan konteksta), doslovna figuralnost forme (zanatski često vrlo skromne – na brzinu izvajane) i svečano otvaranje u predvečerje izbora. (Spomenik Stefanu Nemanji najbolji je skorašnji primjer ovog pristupa, međutim i spomenik Banu Milosavljeviću, uz poštovanje njegove stvarne relevantnosti za ovaj grad, takođe je proizvod iste prakse.) Nadamo se početku jednog ozbiljnog razgovora o zajedničkoj urbanoj memoriji, koja bi na konkursima, debatama, istraživanjima i anketama morala da se razvija od najopštijih i temeljnih pitanja, a ne samo kroz tražnje ove ili one izvedbe predefinisanog zadatka.
SPECIFIČNE LOKACIJE I PROSTORNI OBUHVATI – PRIMJEDBE I NAPOMENE U OSNOVNIM TEZAMA:
POTEZ IZMEĐU ZADNjEG DIJELA RK „BOSKA“ I TVRĐAVE KASTEL, OD PC „EKVATOR“ DO UŠĆA CRKVENE U VRBAS:
Radi se o lokaciji sa izuzetnim potencijalom i dugoročnom mogućnošću da postane centralno mjesto ovog dijela grada. Potrebno ju je tretirati (kroz konkurse i posebne planske dokumente) u skladu sa tim potencijalom. Ovo nije nikakava rubna zona, naročito ne na poziciji između Kastela, Tržnice i naselja Dolac. To je jedini urbani potez kojim centar može izaći na obalu Vrbasa, koja je na tom mjestu najblaža.
Terasu koja određuje tu lokaciju – kvalitetno usmjerenu i na prirodne i na kulturnoistorijske vrijednosti – treba prevashodno njegovati kao takvu, kao javnu terasu. Izgradnjom objekata je samo treba podržati, ne i zatvoriti.
Predloženu strukturu (dvije visoke zgrade od 14 spratova) na lokaciji Tehničke škole treba u potpunosti preispitati – uz reviziju nalijepljenih mikromarkica na postojeću školu. Takođe, ova lokacija zaslužuje pokušaj rješavanja jednog šireg saobraćajnog problema kao i preispitivanje gabarita i lokacije predložene garaže.
Predloženo rješenje kružnog toka kolskog saobraćaja ima tendenciju da prostor Ferhad-pašine džamije nasilno odvoji od pomenute terase, a možda i od šireg područja tvrđave Kastel. Istovremeno, tim kružnim tokom se zarobljava i isključuje iz upotrebe jedan od rijetkih preostalih kompaktnih zelenih prostora u centru.
U bližoj ili daljoj budućnosti Crkvena možda više neće biti zagađena u tolikoj mjeri. Njeno otkrivanje, preoblikovanje njenog toka i integracija sa javnim gradskim prostorom, ostaju kao buduća vrijednost sa kojom valja računati.
DOM RADNIČKE SOLIDARNOSTI
Iako prepoznatljive poligonalne forme iz sedamdestih godina dvadesetog vijeka možda i ne predstavlja vrhunce savremene arhitekture, „modernizacija“ Doma, kako je predložena u planu, teško da može biti opravdana. Uostalom, zašto se ne bi „modernizovala“ arhitektura Banskog dvora, Hipotekarne banke itd.? Smatramo da Dom ima, u najmanju ruku, minimum kvaliteta potrebnih da bude svjedok svoje arhitektonske epohe. Takođe, smatramo da je takvih svjedoka u Banjoj Luci vrlo malo i da ih valja čuvati. Sanacije, inteligentne dogradnje i interpolacije – da; predefinisano „ravnanje“ gabarita – ne.
Otvoreni prostor iza Doma radničke solidarnosti vrlo simplistički je ustupljen isključivo parkiranju. Zašto? Potencijali ovog prostora (uključujući i rješavanje problema parkiranja u podzemnim etažama) su daleko veći, naročito kroz uspostavljanje veze sa prethodno pomenutom terasom. Da li se može razmišljati o kulturnom, društvenom i urbanom razvoju kroz otvaranje ovih institucija u javni prostor koji ga okružuje (parking!)?
Pod krovom Doma okupljeni su neke od ključnih kulturnih instituacija grada: Narodna i Univerzitetska biblioteka Republike Srpske, Muzej Republike Srpske, Dom omladine, Dječije pozoriše Republike Srpske. Imajući na umu centralnu poziciju pomenutog „parkinga“, koji se također nastavlja na pijacu pa i Trg Krajine, evidentno je da ovaj prostor posjeduje potencijal multikulturalnog uvezivanja kroz generisanje novih sadržaja programski proistaklih iz okolnih činilaca, u jedan novi javni prostor (trg/park/pijacu) koji već po svojoj prirodi i poziciji obezbjeđuje stalnu ispunjenost novim događajima.
BLOK IZA MUZEJA SAVREMENE UMJETNOSTI RS
Evidentno je da gradski blok ovakvih proporcija ne može biti rješen ni lako ni „standardno“. Ova lokacija nudi mnogo više skrivenih potencijala nego što je to iz osnove vidljivo. Odgovarajuća aktivacija ovog prostora zahtijeva značajno drugačije promišljanje prostora, programa i urbaniteta. Evidentno je, još jednom, da je ovim planom čitav „problem“ riješen najprostojim transponovanjem postojećeg programa (parkiranje u službi centralne gradske pješačke/komercijalne/uslužne zone). Moglo je bolje. Činjenica da je čitava situacija „uljepšana“ trgom sa spomenikom Stepi Stepanoviću (parkiranim između dvije garaže) i upućena na parterno-fasadni-spomenički konkurs, ne doprinosi mnogo odbrani takvih programsko-prostornih odluka. Pročeljem ove lokacije počinje i zavšava jedna od najboljih ulica u gradu, na koju su orijentisane značajne institucije: Centralna banka, stara zgrada Vlade, hotel Bosna i Muzej savremene umjetnosti. Ovdje se radi o lokalitetu sa daleko većim potencijalom od predviđenog arhitektonskog rješenja dvije garaže na dva pročelja. Posebno treba naglasiti da u postojećim predviđenim gabaritima nije moguće formirati rampe, te pretpostavljamo da se radi o automatizovanim garažama sa lifovima i/ili sa robotima. Pitanje glasi, zašto se ne radi standardna podzemna garaža na -3 etaže, bez skupe i bespotrebne automatizacije, a iznad da se pojavi cjelovita izdužena stuktura, koja može da primi mnoge raznorodne funkcije potrebne gradu. Predlažemo temeljno preispitivanje cjelokupnog rješenja ove lokacije.
TRG ISPRED MUZEJA SAVREMENE UMJETNOSTI
Sjajna ideja za trg! Problem je što je u regulacionom planu isprojektovan do detalja. Trg je najjavniji zajednički prostor. Trg je demokratija. Rješenje trga/parka- mora da bude stvar javnog konkursa. Ako to nekome do sada nije jasno ili ako smo to zaboravili i ne znamo kako se radi u drugim sredinama: prostori od posebnog javnog značaja integralno se rješavaju (dobro raspisanim) konkursima.
BLOK IZMEĐU HRAMA HRISTA SPASITELjA I ULICE VASE PELAGIĆA.
Teško je ukratko opisati (i nemoguće precijeniti) značaj koji ova lokacija ima za sveukupni prostorni identitet centralne zone Banje Luke. Ona je – nadajmo se i ne uništimo tu priliku! – ključ grada i budući epicentar gradskog (javnog) života. Ona je mejdan njegovog urbaniteta. Nije uzalud tu provedeno nekoliko javnih konkursa (koji nam mogu koristiti i od kojih možemo učiti) i nije prihvatljivo da se takva cjelina ponovo promišlja fragment po fragment, parcelu po parcelu, klupu po klupu. Nije prihvatljivo da se takva cjelina, koja, u najmanju ruku počinje od samog Hrama – razriješi bez odgovarajuće mišljenog fronta prema velikom trgu. Nisu prihvatljiva ni dva krajnje pojednostavljena simetrična poteza zgrada, sa forsiranom centralnom osom koja se završava u arhitekturi (postojećoj, preko puta) koja takvo nešto, u najmanju ruku, ne može da podnese.
Ne radi se ovdje, kako nam nacrt plana skicira, o tri zone, nego o jednom bloku koji treba da sadrži trg ili trgove, pijacete, promenade i dva spomenika. Ne dijeli se ovaj prostor na tri dijela problema; to je jedinstvena cjelina sa početkom, središtem i začeljem, i kao takva, traži, ne jedan, već niz ozbiljnih konkursa (prostornih, programskih, arhitektonskih, umjetničkih), računajući, naravno, najozbiljnije sa parcelacijom i vlasničkim odnosima.
Trenutna (tačna) lokacija Spomenika banu S. Milosavljeviću trebala bi se uzeti kao privremena, a ne kao određujuća.
NOVA CRKVENA KUĆICA NA TRGU, IAKO MALA, ZASLUŽUJE POSEBNO MJESTO MEĐU PRIMJEDBAMA.
Hram Hrista Spasitelja sa svojom portom/trgom ima izuzetnu ambijentalnu vrijednost u slici i životu grada, a koju ne bi trebalo ugroziri novim objektima. Prethodno dograđeni objekat je također neprikladno postavljen, te nije bio u skladu sa prvobitnim rješenjem trga i ugrozio je kompozicionu cjelinu crkve na trgu.
Dodatno, vrlo je upitna sama pozicija postavljanja kućice za pothodnik, kao i ideja samog pothodnika na predmetnoj lokaciji.
Mišljenja smo da bilo kakva dodatna izgradnja u ovoj ambijentalnoj cjelini ne smije da se desi.
Gradski blok kod nekadašenjeg kina „Kozara“ – puni se predloženim planom do nivoa koji je neprikladno i komentarisati. Svako svojom zgradom želi u centar, (kad konačno stignu, od „centra“ ništa neće ostati).
LOKACIJA PREKO PUTA NARODNE SKUPŠTINE RS.
Skromna pojavnost postojećih objekata poslužila je kao odličan izgovor za predatorsko zauzimanje još jedne, kako se kaže, „top lokacije“.
Kao izgovor služe, već od ranije, relativno visoka zgrada nekadašnje Vojne komande grada (kasnije zgrada Vlade Republike Srpske) i stambena zgrada preko puta. Na njih se pozivaju sve nove visinske regulacije, ne računajući, pri tome, na pripadajuće prazne/otvorene/zelene prostore i niske/horizontalne poteze i objekte (poput same Narodne skupštine).
Narodna skupština, da bi prostorno bila u stanju da se identifikuje kao najvažnije mjesto Republike i Demokratije, zahtijeva adekvatnu ambijentalnu cjelovitost i sagledivost; zahtijeva određeni slobodan (pejzažni čak) prostor oko sebe i zahtijeva poštovanje kako visinske regulacije, tako i ukupne masivnosti okolnih objekata. Ipak, ovaj plan omogućuje da, i na tom mjestu, prostor ispolji društveno-ekonomsku i političku realnost: Republika i Demokratija nemaju prednost pred potrebama „investicija“ i zarade.
