Prvi svjetski rat izazvao je korjenite promjene u svim sferama života i ostavio snažan trag u Banjaluci, premda se naš grad tokom rata nije nalazio na prvoj liniji fronta. Srbi u Banjaluci i okolini bili su poslije 1914. godine izloženi surovoj političkoj i vojnoj represiji, koja je pogađala stanovništvo svih uzrasta i društvenih položaja. Zabranjen je rad srpskim listovima, kulturno-prosvjetnim društvima i organizacijama, mnoga lica su lišena slobode, internirana, uzeta za taoce ili im je konfiskovana imovina. Rat je Banjaluci donio privrednu stagnaciju, propadanje, siromaštvo i glad.
Događaj koji je obilježio život grada u Prvom svjetskom ratu bio je zloglasni Veleizdajnički sudski proces (novembar 1915. – mart 1916) protiv 156 Srba, među kojima je bilo više uglednih intelektualaca i narodnih prvaka. Na procesu je 156 ljudi okrivljeno da su radili u korist srpskog nacionalnog pokreta. Na suđenje je izveden cvijet srpske inteligencije. Cilj suđenja nije bio da se kazne krivci, nego da se zatre jezgro srpske nacionalne kulture u Bosni i Hercegovini i dokaže krivica Srbije za rat. Sud je odredio i visinu ratne odštete koju je Srbija trebalo da plati Austrougarskoj. Proces je izazvao veliku pažnju evropske javnosti i pokrenuo široku akciju za pomilovanje lica osuđenih na smrt. Banjaluka se tako našla na naslovnim stranicama evropske i svjetske štampe.
Proboj Solunskog fronta u septembru 1918. godine nagovijestio je skori slom Austrougarske, na čijoj se teritoriji razvio pokret narodnih vijeća, privremenih organa vlasti. Na čelu Narodnog vijeća u Banjaluci našao se ugledni sveštenik Nikola Kostić. Jedinice Druge armije vojvode Stepe Stepanovića prešle su rijeku Drinu početkom novembra 1918. godine i potom postepeno oslobodile prostor Bosne i Hercegovine.
Doček srpske vojske u Banjaluci 21. novembra 1918. godine bio je veoma svečan. Štampa je pisala kako od nastanka grada nije bilo “važnijeg ni svečanijeg dana, nego što je bio dan Svetog arhanđela Mihaila 1918.” Ulice su preko noći dobile svečani izgled, na zgradama su bile izvješene srpske zastave, zidove i balkone pokriše ćilimi, a izloge dućana krasile su slike kralja Petra Karađorđevića. Oslobodioci su primljeni sa oduševljenjem, onako kako se dočekuju braća, oslobodioci, junaci i heroji.
“Ljudi sa sela posmatrali su nekako začuđeno i ćuteći sve to i izgledali su kao čovjek koji se tek probudio iza čudna sna, pa onako još bunovan sjedi u postelji i dolazi sebi. I prilazili su bojažljivo i oprezno slici Kralja Oslobodioca i dugo posmatrali onu dobru, sijedu glavu, koja je toliko dobra mislila i učinila svome narodu.”
Istorija pamti ime srpskog odreda koji je 21. novembra 1918. godine ušao u Banjaluku – bataljon 13. puka “Hajduk Veljko”. Oslobodioci su dočekani parolama: “Živio kralj Petar!”, “Živjeli osloboditelji!”, “Živjela antanta!”, “Dobro nam došli, braćo mila!”… Iako je javljeno da će srpska vojska kročiti u grad oko tri sata poslijepodne, ulice su se znatno ranije napunile znatiželjnim svijetom. Mnogi banjalučki Muslimani izašli su na ulice obučeni u svečane tradicionalne narodne nošnje. Srpsku vojsku su dočekali predstavnici Narodnog vijeća. Majora Dragoljuba Bajalovića i kapetana Todora Ilića, prve srpske vojnike koji su kročili na tlo slobodne Banjaluke, najprije je pozdravio gradski podnačelnik Pavo Grgić: “U ime grada i građanstva Banjaluke, srdačno vas pozdravljam i kličem vama i junačkoj našoj vojsci. Dobro nam došli! … Živjeli junački sinovi! Živjeli osloboditelji!” Potom im se obratio predsjednik Narodnog vijeća Nikola Kostić sljedećim riječima: “Željno očekivana, braćo premila, dobro nam došli! Vijekovi su vas izgledali, gusle su vas dozivale, dobri junaci ginuli su sa imenom vašim na usnama, mnoge su se ruke u potaji širile, da vas prime u zagrljaj. I eto ispuni se san dugo snivani: Prvi put stupa noga srpskog vojnika na Krvavu Krajinu – hajdučko konačište Petra Mrkonjića… Blagoslovene stope vaše!” A major Bajalović je tom prilikom izjavio: “Dosta smo, braćo, krvi prolili dok smo vas oslobodili i još ćemo je proliti ako bude trebalo.”
Nakon svečanog dočeka na željezničkoj stanici, u pratnji razdraganog stanovništva srpska vojska je ispraćena prema tvrđavi Kastel. Jedan srpski vojnik održao je govor u kojem je upozorio na potrebu bratimljenja Srba, Hrvata i Muslimana i zajedničkog života u novoj državi. U pravoslavnoj crkvi i džamiji održana su blagodarenja u čast pobjede srpskog oružja. Svečani govor održao je vladika Vasilije Popović, koji je oslobodiocima poručio da su svojim junaštvom “nadvisili Kraljevića Marka, nadmašili Starinu Novaka”. Kada je potom zasvirala srpska truba, jedna od prisutnih žena je izjavila: “Danas smo konačno ustali iz mrtvih!”
Jedna od prvih odluka Gradske uprave po oslobođenju bila je da u znak zahvalnosti zbog angažovanja na pomilovanju 16 Srba osuđenih na smrt na Banjalučkom veleizdajničkom procesu, najpoznatija gradska ulica ponese ime španskog kralja Alfonsa XIII. Nakon godina pauze, kao znak novog vremena, u Banjaluci je održana predstava “Jazavac pred sudom”. Bio je to prvi veliki kulturni događaj u Banjaluci netom po oslobođenju. To naravno nije slučajno, jer je Kočićevo djelo bilo književno najsmjelija i najuspješnija kritika omraženih austrougarskih vlasti.
Nezadovoljni zbog oklijevanja vlasti u Sarajevu i Zagrebu, banjalučko Narodno vijeće proglasilo je 27. novembra 1918. godine direktno sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Bio je to konačni izraz vijekovnih narodnih želja za slobodom i stvaranjem zajedničke države.
Piše: Mr Bojan Stojnić, direktor Arhiva Republike Srpske
