Stoja i Boško Vulić, supružnici koji su u bespuću napravili školu i opismenili selo

Boško Vulić (87) bio je mladić, kada ga je Oblasni odbor poslijeratne 1951. poslao za učitelja u Borkoviće kod Banjaluke. U selu nije bilo vode ni struje, a ni škole, pa je uz pomoć mještana za jedno ljeto na ledini izgradio dvije učionice, koje će postati kolijevka pismenosti u Borkovićima i okolini.

– Nisam imao gdje da spavam, dok smo pravili školu. Iz svog rodnog sela Melina na posao sam putovao biciklom dva dana. Prvo odem do strica u Bronzani Majdan, kod njega prespavam, pa ujutru opet na bicikl i u Borkoviće – priča deda Boško.

Uskoro je uz školu izgrađen stančić za učitelja, pa je naočiti Boško u selo doveo suprugu, lijepu učiteljicu Stoju Vulić, rođenu Milić, Kozarčanku, koja je učiteljsku školu završila u Travniku, a prve časove održala u prijedorskim selima Krivaja i Marićka. Dvoje učitelja proživelo je čitav život zajedno.

Nakon što su u Borkovićima opismenili hiljade djece i odraslih, izrodili i odgojili svoje sinove, koji će izrasti u intelektualce,  u poznijim godinama su uživali u penzionerskom miru u svojoj idiličnoj kući  u Banjaluci.  I tako do prošle godine, kada je učiteljica Stana zauvijek napustila svog Boška i svoje đake, koje je uvijek nosila u srcu.

Učitelj Boško danas penzionerske dane provodi sam. Sa sjetom se sjeća svojih učenika, danas uspješnih ljudi rasutih širom svijeta, od Australije do Kanade, i mladosti, kada im, zbog posvećenosti poslu, ništa nije bilo teško ni nedostižno.

– Nismo nas dvoje, moja Stana i ja, bili nikakav izuzetak, tako je u to vrijeme bilo svima! Učitelja malo, narod nepismen, a zemlja siromašna i razorena u ratu. Kad ti država kaže ideš u to i to selo, nema hoću – neću! Ako nema škole, kažu, napravi je, gdje ćeš djecu učiti! Sjećam se da su prvi moji đaci sjedili na panjićima i pisali na stolovima koje su donijeli od kuće – priča Boško.

Vulić kaže da su i u udarnička socijalistička vremena učiteljske plate bile male, ponekad i neredovne, ali se učitelji nisu bunili, jer su svoj posao doživljavali kao misiju. Tako su Boško i Stoja učili mještane Borkovića i okolnih sela i domaćinstvu i lijepom ponašanju, držali im kurseve krojenja, šivenja i zdravstvenog prosvećivanja i večernje škole za opismenjavanje odraslih.

Djecu od 15 do 20 godina, koja su prerasla redovno školovanje, podučavali su po posebnom programu, da bi četvorogodišnju osnovnu školu završavali za dvije godine.

– Bio je to crnački posao. Imali smo po 130 redovnih đaka: u prvoj smjeni dva razreda i u drugoj dva. Nakon što odradimo dvije smene, uveče bi nas čekali kursevi i predavanja za odrasle, sa po sedamdesetak polaznika, a onda kućni i porodični poslovi. Moja je Stoja peglala ugljenom peglom, kupala djecu u lavoriću vodom donesenom sa potoka, ložila vatru, da zagrije hladne i vlažne zidove, ali smo djeca i ja uvijek bili tip top uredni, jer je učiteljska porodica morala biti svima za primjer – priča deda Boško.

Boško i Stoja su bili lučonoše napretka u Borkovićima i okolini. Nakon bicikla, učitelj je u selo dovezao prvi moped marke „saks“, a 1967. i prvi automobil, „fijat 850“, kojim se truckao po makadamskom drumu. Učiteljica Stoja je učila mještanke kako se kuvaju „gradska“ jela i zašto djecu treba redovno kupati i šišati. Pokretali su radne akcije, pravili puteve, kopali bunare, postavljali bandere za struju…

– Bili smo vezani za taj kraj, a imali smo i sreće, jer se nismo mnogo seljakali, kao neke naše kolege – priznaje Boško.

U penziji, dvoje starih učitelja je živjelo za srećne trenutke, kad im se javi neko od bivših đaka, ili kad njihove glasove čuju na radiju ili televiziji. Tada su sigurni da su svoj posao obavili kako valja.

Čije su stolice na trgu

Da bi se izborio za što bolje uslove za selo u kome je službovao, Boško Vulić se bavio i politikom i šezdesetih godina je u dva mandata bio odbornik u Skupštini opštine Banjaluka. Tadašnjim gradskim funkcionerima, a naročito Ljubanu Gavranoviću, ocu kasnijeg gradonačlenika Banjaluke Slobodana Gavranovića, bio je „beskrajno dosadan“, jer je stalno nešto tražio i kamčio za „svoje selo“. Tako je po opštinskim kancelarijama mjerkao stolice i stolove. Ono što bi razmaženi činovnici odbacili kao „rashodovano“ on je skupljao, popravljao i vozio u školu u Borkoviće. Ali, valjalo je naći i prevoz, pa je tako nerijetko, učitelj Boško sa onim što bi „pokupio“ čekao kamion, da namještaj preveze „usput“. Tako se gradom pronijela šala: „ljudi, ako vidite na trgu neke stolice, nemojte ih bacati, to je učitelj Boško skupio po kancelarijama da vozi u svoje Borkoviće.“

Izvor: EuroBlic

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije BLmojgrad portala. Ostavite komentar: