ADHD – poremećaj pažnje i hiperaktivnosti
ADHD je poremećaj koji može uticati na vaše razmišljanje, ponašanje i sposobnost funkcionisanja. Postoje tri glavna tipa ADHD-a: nepažljivi, hiperaktivno-impulsivni i kombinovani tip.
Vaš ljekar ili ljekar vašeg djeteta može koristiti dijagnostičke mjere i kriterijume kako bi odredio koju vrstu ADHD-a vi ili vaše dijete imate. Tokom pregleda, zdravstveni radnik će uzeti detaljnu medicinsku istoriju, obaviti fizički pregled i sprovesti različite procjene ponašanja i obrazovanja kako bi stekao bolji uvid u simptome.
Poremećaj pažnje/hiperaktivnosti (ADHD) je čest neurorazvojni poremećaj, što znači da je stanje koje može uticati na rast i razvoj mozga. Ovaj poremećaj se najčešće javlja kod djece i adolescenata, ali simptomi mogu potrajati i u odraslom dobu. Simptomi ADHD-a mogu uticati na to kako vaše dijete razmišlja, ponaša se i komunicira s drugima i okolinom.
Ne postoji jedan test koji se koristi za dijagnostikovanje ADHD-a. Umjesto toga, proces dijagnostikovanja uključuje više koraka, uključujući fizičke preglede i različite procjene.
Osobe s ADHD-om obično dobiju dijagnozu još u djetinjstvu — što znači da su roditelji ili staratelji obično uključeni u dijagnostički i terapijski proces. Međutim, ljekar vašeg djeteta ili pedijatar može takođe tražiti informacije od učitelja, trenera ili drugih odraslih osoba koje su uključene u život vašeg djeteta kako bi se dobila tačna dijagnoza.
Ako sumnjate da vaše dijete možda ima ADHD, razgovor s ljekarom je važan prvi korak. Ljekar opšte prakse ili stručnjak za mentalno zdravlje (npr. psiholog ili specijalista za ponašanje) može pomoći u procjeni simptoma, postavljanju tačne dijagnoze i razvijanju odgovarajućeg plana liječenja.
Dijagnostikovanje kod odraslih
Važno je napomenuti da osobe koje počnu da primjećuju simptome u odraslom dobu — naročito žene — često dobiju odloženu dijagnozu. To je zato što su istraživanja ADHD-a u prošlosti uglavnom bila fokusirana na dječake. Novija istraživanja su pokazala da se simptomi kod žena i odraslih mogu ispoljavati drugačije, što može otežati prepoznavanje i ranu dijagnozu.
Medicinska istorija
Skrining za ADHD može početi kod djece već sa četiri godine. Kada se uzima medicinska istorija, ljekar može postaviti pitanja o sljedećem:
Trenutni simptomi koje primjećujete
Moguća izloženost duvanu, drogama ili alkoholu tokom trudnoće
Infekcije ili komplikacije prije i nakon rođenja
Povrede glave
Učestale infekcije uha
Istraživanja pokazuju da postoji snažna genetska komponenta ADHD-a, što znači da se poremećaj često javlja u porodicama. Da bi procijenio porodičnu istoriju, ljekar će vas takođe pitati da li ste vi ili članovi vaše uže porodice imali simptome ADHD-a ili dobijali sličnu dijagnozu.
Simptomi ADHD-a i ponašanje u školi
Simptomi kao što su hiperaktivnost i nepažnja mogu ometati školski uspjeh. Da bi stekli bolju sliku o ponašanju i uspjehu djeteta, zdravstveni radnici mogu postaviti sljedeća pitanja:
Da li ste vi, učitelj ili drugi staratelj primijetili probleme u učenju?
Koje emocije primjećujete kod djeteta kod kuće, a koje u školi?
Kako se dijete ponaša kod kuće?
Da li se ponašanje razlikuje u školi ili u igri s drugom djecom?
Da li dijete ima poteškoće pri izvršavanju domaćih zadataka ili obavljanju kućnih obaveza?
Da li primjećujete druge emocionalne, ponašajne ili kognitivne probleme?
Fizički pregled
Nakon uzimanja medicinske istorije, ljekar će obaviti fizički pregled kako bi dobio dodatne informacije. Tokom pregleda, može se:
Izmjeriti krvni pritisak, temperatura i puls
Provjeriti visina, težina i obim glave
Obaviti skrining za vid i sluh
Procijeniti koordinaciju i pokrete
Posmatrati ponašanje i komunikaciju tokom posjete
Rezultati fizičkog pregleda mogu pomoći u odlučivanju da li je potrebno dodatno testiranje i u isključivanju drugih medicinskih stanja.
Razvojna i ponašajna procjena
Ljekar može tražiti i informacije o razvoju i ponašanju djeteta:
Kako dijete komunicira sa vama, starateljima i nastavnicima
Da li dijete često izostaje iz škole
Kada je dijete počelo govoriti prve riječi, formirati rečenice, učiti jezik
Kada su simptomi prvi put primijećeni
Koliko dugo simptomi traju
Da li se simptomi javljaju kod kuće, u školi, ili na oba mjesta
Kako simptomi utiču na svakodnevne aktivnosti i odnose
Roditelji mogu biti zamoljeni da ispune upitnik o obrascima ponašanja u različitim okruženjima – tzv. skale procjene ponašanja.
Primjeri skala specifičnih za ADHD:
Conners skale sveobuhvatnog ponašanja – za djecu uzrasta 4–5 godina
ADHD Rating Scale-IV – za djecu 4–5 godina
ADHD Rating Scale-5 – za djecu uzrasta 5–17 godina
Vanderbilt skale procjene – za djecu stariju od 4 godine
Obrazovna procjena
Obrazovna procjena pomaže u razumijevanju simptoma ADHD-a u školskom okruženju. Obično je sprovodi učitelj ili pomoćnik u učionici. Uključuje:
Popunjavanje ADHD specifične skale
Prikaz izvještaja iz škole i domaćih zadataka
Opis ponašanja u učionici, obrazovnih izazova i odnosa s drugima
Da bi ova procjena bila pouzdana, učitelj mora imati redovne kontakte s djetetom tokom barem četiri do šest mjeseci.
DSM-5 kriterijumi za ADHD
Zdravstveni radnici koriste dogovorene kriterijume kako bi dijagnostikovali različita zdravstvena stanja. Jedan od ključnih alata za dijagnozu ADHD-a je DSM-5 – Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, peta verzija, koji koristi većina stručnjaka za mentalno zdravlje.
Prema DSM-5 kriterijumima, ADHD simptomi se dijele u tri kategorije:
Nepažnja
Hiperaktivnost
Impulsivnost
Postoje tri tipa ADHD-a:
Nepažljivi tip
Hiperaktivno-impulsivni tip
Kombinovani tip – koji uključuje simptome iz obje prethodne kategorije
Za dijagnozu ADHD-a:
Djeca mlađa od 17 godina treba da imaju najmanje 6 simptoma
Osobe starije od 17 godina – najmanje 5 simptoma
Dodatni uslovi:
Simptomi moraju trajati najmanje šest mjeseci
Moraju se pojavljivati u više od jednog okruženja (npr. kod kuće i u školi)
Prvi znaci se moraju pojaviti prije 12. godine
Simptomi moraju ometati funkcionisanje u školi, na poslu ili u društvu
Simptomi nepažljivog ADHD-a:
Pravljenje neopreznih grešaka, zanemarivanje detalja
Teškoće s održavanjem pažnje
Ne sluša kad mu se direktno govori
Ne prati uputstva, ne završava zadatke
Izbjegava aktivnosti koje zahtijevaju mentalni napor
Teškoće u organizaciji
Gubi stvari potrebne za svakodnevne aktivnosti
Lako ga ometa okolna dešavanja
Zaboravlja obaveze
Simptomi hiperaktivno-impulsivnog ADHD-a:
Vrpoljenje, nemir u sjedećem položaju
Ustajanje kada se očekuje da ostane sjedeći
Osjećaj unutrašnjeg nemira
Teškoće u tihim aktivnostima
Stalna potreba za kretanjem
Prekomjerno pričanje
Prekidanje drugih u govoru (preuranjeno odgovaranje)
Teškoće u čekanju reda
Upadanje u razgovore ili aktivnosti drugih
Neka djeca imaju simptome samo iz jedne kategorije, dok druga pokazuju simptome i nepažnje i hiperaktivnosti, što se klasifikuje kao kombinovani tip ADHD-a, koji je ujedno i najčešći.
Povezana stanja (komorbiditet)
Simptomi ADHD-a se mogu preklapati sa drugim razvojnim, emocionalnim ili ponašajnim poremećajima. Često se javljaju istovremeno sa:
Poremećajima u učenju
Poremećajima govora i jezika
Autizmom (ASD)
Poremećajima spavanja
Depresijom
Anksioznošću
Opozicionim prkosnim poremećajem
Poremećajem ponašanja
Zdravstveni radnik može koristiti dodatna testiranja da bi bio siguran da simptomi potiču od ADHD-a, a ne nekog drugog stanja. Ukoliko postoji nejasnoća, mogu se sprovesti dodatne mentalne i razvojne evaluacije.
Izvor: Health
