Šta će biti s našom djecom, kada nas više ne bude? Sa tom mišlju ležu i ustaju, sa tim strahom žive porodice koje odgajaju djecu sa smetnjama u razvoju, jer se u pomoć društva ne mogu pouzdati.
Da je njihova briga opravdana pokazao je tragični slučaj iz Banjaluke, smrt Slavice I. i njenog sina Željka B, koji je imao smetnje u razvoju, a čija su tijela više od 10 dana ležala u kući. Tek kada se iz kuće počeo širiti smrad komšije su pozvale policiju.
Po njihovoj priči, majka je bila teško bolesna, liječila se od karcinoma, a sin je rijetko izlazio iz kuće. Obdukcijom tijela utvrđeno je da su oboje umrli prirodnom smrću.
Kako je umro sin?
Ko zna u kakvim mukama je preminuo sin, vjerovatno od gladi i žeđi. Gdje su bile institucije, Centar za socijalni rad, komšiluk, familija, upitao je Dragoslav Šinik, predsjednik Udruženja djece sa poteškoćama u razvoju iz Gradiške, potpuno skrhan ovim događajem.
– Kakva je bila smrt tog djeteta, kakva je to Isusova patnja? Ova priča je otišla van granica Republike Srpske i BiH, regiona, ne postoji nacija i čovjek koji će ostati ravnodušan na to što se desilo. Sistem je zakazao i sistem mora da se mijenja. Moramo imati koordinaciju, postoje socijalni radnici, mjesne zajednice, parohije, džemati, ne može neko bolovati tri godine, a da mi okrećemo leđa, da niko ništa nije znao. Nije bitno tu o kom se gradu radi. Ljudi, moramo razgovarati! Ovo budi i dodatni strah kod roditelja sa djecom sa smetnjama u razvoju – upozorava Šinik koji ne može da gleda nepravdu i godinama se bori za bolji status ove populacije.
Upravo kako bi ukazao na njihov težak položaj, Šinik će se sutra pješke zaputiti iz Gradiške ka Banjaluci, noseći krst na leđima. Pred Hram Hrista Spasitelja planira da stigne u četvrtak, simbolično u pet do 12.
Želim prije svega da se pomolim za zdravlje i ozdravljenje naše djece, ali i da se pomolim za ozdravljenje svih onih koji odlučuju o pravima i sudbinama naše djece. Želim da kroz svoje hodočašće pričam o problemima sve djece i omladine sa smetnjama u razvoju na našem prostoru, o pravima, mogućnostima i nemogućnostima. Želim da ukažem na to da postoje socijalni radnici, ljudi koji primaju platu i treba da rade svoj posao, ali oni nažalost u tri sata zatvore kancelariju i zaborave na sve, a mi roditelji 24 časa živimo sa svojom djecom – poručuje Šinik, koji i sam ima 20-ogodišnjeg sina sa smetnjama u razvoju.
Bezdušni zakonodavci
Šta ove roditelje boli: što su mnogi od njih izgubili status roditelja njegovatelja iako imaju djecu sa stoodstotnim invaliditetom. Po važećem zakonu, pojašnjava Šinik, majka gubi status njegovatelja kada dijete napuni 30 godina, iako za ove porodice situacija s godinama nije ništa lakša, već upravo suprotno.
Iako majka ima sve papire koji dokazuju da njeno dijete ima sto odsto invaliditet, da mu je potrebna njega i pomoć, da ne može ništa samostalno da obavi, zakon je stavio granicu na 30 godina. I čim dijete napuni 30 godina svijet se menja za tu porodicu. Majka više nema pravo na naknadu roditelj njegovatelj, mada je ona sada puno bolesnija nego prije 30 godina, kada je rodila to dijete. Ta majka nije mogla da radi, posvetila se brizi o djetetu i sada nema staža, ni penzije, a izgubila je i naknadu. Ostaje joj naknada za tuđu njegu i pomoć i lična invalidnina, što zajedno iznosi 430 KM. Koja majka i dijete mogu da žive sa toliko novca? Onda dolazimo u situaciju da se takvi roditelji povlače u četiri zida, žive svoju muku. Šta će se desiti sa našom djecom poslije nas? To je velika briga i teret svih roditelja, to će vam svi oni reći – govori Šinik za Srpskainfo.
Isto svjedoči i majka iz Banjaluke koja takođe odgaja sina sa smetnjama u razvoju. Kako priča, u gradu nemaju puno rodbine, pa sve nade polažu u osnivanje usluge “stanovanje u zajednici uz podršku”.
– Mužu i meni je po 65 godina, sin nam ima 40 godina, pokretan je, ali je mentalno nedovoljno razvijen, ne može sam da funkcioniše, ne može apsolutno sam da živi. Svi se nadamo, ne samo ja, da će ta usluga “stanovanje uz podršku” biti pokrenuta. Znam da se na tome radi, ali sve to ide jako sporo. Živim u nadi da će se za mog života to desiti – priča ova majka.
Zatvoreni u 4 zida
Najgora je opcija, poručuje, da se njihova djeca smještaju u ustanove zatvorenog tipa.
– Usluga stanovanje u zajednici namijenjena je osobama s lakšom mentalnom retardacijom, koji bi uz tuđu podršku mogli da žive u stanovima koje bi grad obezbijedio za njih. Banjaluka, koliko sam upoznata, ima 47 praznih stanova, koji bi se možda mogli koristiti za tu namjenu. Potrebno je još obezbijediti defektologe, socijalne radnike koji će našu djecu pratiti, a treba naravno i novac. Svi se uzdaju u to, jer ima ljudi koji su u daleko goroj situaciji nego mi. Ja svog sina mogu bar sat vremena ostaviti samog, zaključanog u kući, da nešto obavim, ali šta sa onim roditeljima koji ne mogu ni to – pita ova majka.
Da je jako puno osoba s invaliditetom socijalno isključeno i da zbog nedostatka podrške i nepristupačnosti većinu vremena provode u četiri zida, upozorili su i iz Saveza udruženja mentalno nedovoljno razvijenih lica u RS u svojoj brošuri “Stanovanje u zajednici uz podršku za osobe s intelektualnim teškoćama”.
– Veliko je pitanje kako organizovati život djeci koja su korisnici naših usluga jednog dana kada roditelji dođu u godine kada se više ne mogu starati o njima, a smještaj u objekte zatvorenog tipa nije rešenje – jer bi tako sve ono što smo do sada uradili na njihovom obrazovanju i uključivanju u društvo praktično palo u vodu – zaključak je članova trebinjskog udruženja, čijim riječima se završava ova brošura.
“NISU SE OBRAĆALI ZA POMOĆ”
Nakon smrti majke i sina u Banjaluci javnost se zapitala gdje su bili socijalni radnici da reaguju. Iz Centra za socijalni rad potvrdili su da je Željko B. bio njihov korisnik socijalne pomoći, kao djelimično zavisna osoba, dok je majka bila korisnik penzije kod Fonda PiO RS.
– Ovaj Centar nije imao saznanja da je majka imenovanog teško narušenog zdravstvenog stanja i u potrebi za eventualnim zbrinjavanjem. Prilikom regulisanja prava iz oblasti socijalne zaštite obavljena je terenska posjeta porodici, a isti se nisu obraćali ovom Centru za pomoć i podršku od 2017. godine, niti posredno niti neposredno. Prema našim saznanjima, majka Slavica je imala sestru s kojom je bila u kontaktu – rekli su prije nekoliko dana iz Centra za socijalni rad.
Izvor: Srpskainfo
