Okružila nas je jaka huka, čulo se kao da je olujni vjetar odjednom zaduvao ili kao zvuk velike, nabujale rijeke. Onda se samo čula lomljava, a od prašine se prst pred okom nije mogao vidjeti.
Ovo su sjećanja Živka Sladojevića (82), koji je te 1969. godine tačno u centru grada doživio i preživio razorni potres, koji je iz temelja uzdramo i promijenio Banjaluku.
Čika Živko, u to vrijeme 30-ogodišnjak, zaposlen kao vatrogasac u „Čajavecu“, tog 27. oktobra ujutro sa ujakom je čekao autobus ispred bivše zgrade „Titanik“, danas robne kuće „Boska“. Trebali su otići do fabrike „Vrbas“ da kupe građu za kuću. Prvo čega se sjeća tog jutra, netom prije katastrofalnog zemljotresa, jeste zvuk koji je dopirao između zgrada.
– Iz pravca Vrbanje dolazila je jaka huka, kao da duva vjetar. Onda sam vidio kako autobus izgleda kao da ga nose talasi. Išao je 15 centimetara gore-dolje. Ko god je u tom momentu išao biciklom, pao je – prisjeća se prvih momenata razornog potresa.
Svojim očima je vidio i kako je poginula žena. Na nju je, dok je stajala ispred izloga s garderobom, pala fasada sa „Titanika“ i usmrtila je na mjestu.
– Ne možete da zamislite koliko je prašine bilo u tim momentima. „Titanik“ se urušio, gledao sam, sve je postalo sivo. Uspio sam da odvedem ujaka, preko parka, da ga izvučem. Svi kablovi od struje i telefona su popadali na zemlju. Sve se potrgalo. Njega sam uspio da izvučem, stopirao vozača da ga vrati kući, a ja požurio na posao – priča djed Živko.
O danima nakon toga priča da su bili haotični, ali da se sve radilo brzo, detaljno, da je u raščišćavanju učestvovala svaka osoba koja je bila sposobna.
Na ovu priču nadovezuje se i čika Slobodan, koji govori da je odmah nakon potresa stigla Titova naredba da sve zgrade ili javni objekti moraju da budu građeni tako da izdrže zemljotrese jače od najmanje sedam stepeni po Rihteru.
Kao radnik nekadašnjeg GIK „Kozare“ prisjeća se kako su zgrade u naselju Borik gradili „skoro ručno“, da se gradilo dan i noć, ali da niko nije pitao za odmor. Svima je bilo samo u glavi da grad što prije podignu iz prašine.
Snježana Baralić je imala 10 godina kada se strahovito zatreslo tlo u Banjaluci. Sa starijom sestrom je bila u kući u parku “Mladen Stojanović”. Tu se, u to vrijeme, nalazilo naselje sa više baraka.
Sjećam se da se pod u kući kretao kao da su talasi. Bila sam dijete, uhvatila me panika, a korak nisam mogla da napravim, stalno me vraćalo nazad. Poslije nekoliko sekundi istračala sam napolje – prisjeća se ona.
Uslijedili su dani panike i spavanja na otvorenom, u parku. Priča da je pomoć odmah počela da stiže sa svih strana, od hrane, odjeće, pokrivača, šatora…
– Niko se više nije vratio u svoje kuće. Stariji su ulazili da uzmu šta im je potrebno, nama nisu dozvoljavali. A mi smo se brzo prilagodili. Nije nam smetala ni velika hladnoća koja je bila tih dana. Kuvalo se napolju, mi smo se igrali napolju. Nije bilo škole – priča ona.
Podsjećamo, podrhtavanje tla počelo je 26. oktobra 1969, a glavni udar, koji je uništio grad, desio se dan kasnije. Razmjere katastrofe koja je prije 52 godine zadesila Banjaluku najbolje pokazuju zvanične cifre. Banjaluku su 26. i 27. oktobra 1969. godine pogodila četiri jaka zemljotresa. Glavni udar se desio 27. oktobra ujutro, jačine 6,6 stepeni Rihterove skale.
U potresu je život izgubilo 15 ljudi, dok je 1.117 bilo lakše ili teže povređeno. Grad je ostao devastiran, a ogromna materijalna šteta bila je pričinjena na 86.000 stambenih jedinica, 266 školskih objekata, 152 zgrade javne uprave i administracije, 146 kulturnih ustanova, 133 zdravstvena objekta i 29 socijalnih ustanova. Banjaluka je ostala bez struje i vode, a vojska je, zajedno s građanima, raščišćavala ruševine i oslobađala zatrpane.
Epilog zemljotresa iz oktobra 1969. bi vjerovatno bio još tragičniji da da se prvi, “prethodni udar” nije dogodio u nedjelju, 26. oktobra. Lokalne vlasti su mudro odlučile da škole i fabrike, iz predostrožnosti, ne rade u ponedjeljak 27. oktobra.
U vrijeme zemljotresa u Banjaluci je u tri kasarne bilo stacionirano oko 15.000 vojnika i oficira JNA i svi su bili angažovani na spasavanju. Narednih dana pridružili su im se policajci i aktivisti Crvenog krsta, te novinari.
Zahvaljujući Radio Banjaluci unesrećeni su tih dana pronalazili nestale, saznavali gdje se dijeli pomoć i kome se za šta mogu obratiti, a program je emitovan i preko razglasa postavljenog na ulici.
Pomoć je stizala sa svih strana, a zahvaljujući velikoj solidarnosti stanovništva iz svih krajeva bivše Jugoslavije, kao i pomoći iz Evrope i svijeta, Banjaluka je ponovo stala na noge. Na Trgu Krajine danas se nalazi sat koji pokazuje vrijeme potresa nakon kojeg ništa više nije bilo isto – 27. oktobar 1969. godine u 9.11.
Izvor: Srpskainfo
