Danas je preminuo Marijan Beneš.
Proslavljeni banjalučki bokser Marijan Beneš preminuo je u Banjaluci u 67. godini života, nakon duge i teške bolesti.
Beneš je rođen 11. juna 1951 u Beogradu i smatra se, zajedno sa Parlovom, jednim od najboljih jugoslovenskih boksera svih vremena. U Banjaluku ga je čelična pesnica dovela 1967. godine, kada je imao 16 godina.
JA I MOJ MARIJAN BENEŠ
Kako su čudna ova vremena i ne samo vremena već ponekad i sudbine,životi,tehnologija a ponajviše ljudi i njihove priče,sudbine ali i ćud.
Kada bolje razmislim?!
Ja'sam sebi ne mogu vjerovat, da sam ja kao dječak rastao sa velikim ljudima, sa istim onim ljudima koji će uklesati svoja imena i djela u jedan grad, historiju, sport, ulicu, ljudskim glavama, isto kao što je “Safikada” uklesala svoje ime za ljubav u nama, mada je niko od nas ne poznaje ali svako od nas za nju zna !
Isto kao ZOI 1984-e koje su mi označile djetinjstvo, ponos, zato što sam i ja dio tog događaja, zemlje u kojoj sam rođen, euforije, svi onih silnih znački i bedževa i kapa sa onim Vučkom i silnim nasmejanim licima na TV!
Sve je to ostalo u mom starom albumu sa slikama a to se zove sjećanje!
Bio sam dječak, i često sam znao pobjeći iz škole u grad sa mojim prijateljem i tako lutao kao dječak od Boske do Starog Zanatskog a nekada i do Zenita ili Kabarea pa tako u krug…
Stari Zanatski je tada bio jako popularan, tu je bilo i školaraca i raje i mangupa a ponekad i milicije!
Bila je zima i snijeg, jedne prilike lutajući kroz stari zanatski centar sa prijateljem onako razdragani malo pokisli u nekim ne baš toplim jaknama ali toploga srca, prolazeći kraj jednog kafića odjednom se otvaraju vrata i izlazi ne baš tako visok čovjek,ali je izgledao nekako prsat i ponosan sa licem koje zrači dobrotu!
Imao je zatamljene naočale na sebi, crnu kožnu jaknu, rolku, farmerke i špicaste crne cipele!
Mene je drug samo odgurnuo i šapce
-ejjj znaš ko je to?
“Ja kažem ne znam?
-pa to je Marijan Beneš!?
Čika Marijan je nešto što ja kao djete neviđam svaki dan a u mojoj dječijoj glavi sam ga zamišljao dok sam slušao priče o njemu kao planinu Mont Everest, nešto što je tako veliko da se na svakom ćosku moglo čuti to ime, ime koje se na usnama ljudi pojavljivalo u svakom trenutku i u svakom razgovoru, ime koje je povezalo sve ljude i mlade i stare!
Nije ni završio rečenicu a ja sam vec kao dječak krenuo ka njemu da pozdravim čika Marijana Benesa tu planinu od čovjeka!
Prišli smo mu i rekli:
-Dobar dan čika Marijane?!
A meni dragooo i osjećam se tako nekako ponosno, da ni dan danas se ne bih tako ponosno osjećao ni pred Tom Kruz ili Clint Eastwood ni pred kim kao onda pred čika Marjanom?
Marijan se samo nasmejao i pomilovao me po glavi, dok je prolazio a jedna teta plave kose je izašla iz kafića bila je jako lijepa,kratko ošisšna i imala na desnoj ruci upadljivu zlatnu narukvicu i puno prstenja i dala nama 10 dinara ( mi zvali hiljadarka)
Valjda mislila da mi žicamo….
Uzeli smo tu hiljadarku zahvalili se, ali nam oči ostale za našim čika Marijan Benešom, koji je nekako ponosno hodao i bio je sasvim običan čovjek,koji se sa svakim u zanatskim pozdravljao a njegov hod se mogao lako čuti u onim špicastim crnim cipelama čak i do Saračaa..
Čika Marijan je i tada nama kao djeci zračio sa nekom pozitivnom energijom, jednostavno te tjeralo da budeš kao on i da ga slijediš a nama dječacima je već u glavi se urezalo ono njegovo lice, onaj njegov osmjeh i ona njegova pozitivna i dobra ćud!
Odmah smo između sebe počeli pričati o BK Slaviji,o Boksu o pobjedama i bokserima i štošta toga….
već tada niko u nasim dječijim glavama nije bio veći od Marijana Beneša!
Imali smo velike snove da i mi budemo kao čika Marijan, možda je svako koje baram jednom vidio ili upoznao čika Marijana isto tako poželeo….
i tako je krenulo!
Zavoleo sam boks, uvjek ga pratio na TV, čitao sve o boksu čak se i u BK Slaviju sa 14 godina upisao da i ja treniram boks, ali nisam bio puno diciplinovan, pa sam nakon kratkog vremena napustio i otisša ganjat cure!
Ali ta ljubav prema boksu je uvjek ostala ista!
Kako su vremena prolazila tako sam i raju upoznavao iz svijeta boksa, jedan od prvih boksera koje sam upoznao je bio Ćelo Petrušić a onda se zaredali pokojni Ilija Ćutković zvani Ćutko pa Milankovic, Zlaja Radulj, Bozidar Sićo Pejaković zvani Sica, Nermin Sabanović, Samir bokser iz Budžaka, Ante Josipović, Bisić i još mnogi drugi….
Svi su oni imali iste snove a svi su bili raja iz grada i svi su imali jedan san i jedan te isti put a taj put je uvjek vodio ka čika Marijanu Benesu i ikoni grada!
Već sam momčić bio, kada je Anton Josipović doneo jos jednu titulu u našem gradu, još jedna euforija,još jedan ponos još jedan naslov, još jedna ikona, još jedna zvijezda, već tada popularni Parkić je na glas pričao o tome i momci i djevojke su bili i bile ponosne a i sam Anton Josipović je ponosan kada prođe kroz parkić i svi banjalučki bokseri su ponosni i svi oni koji se znaju i cijeli grad i svi smo nekako postali jedno!
Svi smo se osjećali kao Anton Josipović, svi smo se osjećali kao neka familija kojem je isti otac a taj otac se zvao Marijan Beneš!
Godine su prolazile, ali sjaj Marijana Beneša nikada nije izblijedio u meni, kao ni ona njegova ruka koja me pomilovala po glavi kada sam bio dječak,kao ni ona lijepa teta kratko ošišana koja nam dala hiljadarku kao ni pokojni Ivica Beneš!
Čovjek koji je bio tako grub i jak u boksu i čovjek koji je bio tako nježan i osjećajan u Životu!
Od dječaka pa sve do sada, kada sam čovjek osjećam istu ljubav i poštovanje za čika Marijana Beneša i ništa se promjenilo nije!
Ja čika Marijana i danas sa 45 godina starosti posmatram, kao onaj dječak mali, koji se sa divljenjem i ponosom obratio i za uzvrat dobio nježnu ruku po glavi, istu onu ruku koja je obarala i najjače ljude u ringu a tako nježno i očinski je znala da pomiluje neko dijete!
Čovjek koji nikada nije dijelio ljude na klasu ili bogastvo, čovjek koji je u svom kafiću znao sa svakim da popriča, pozdravi se ili piće popije, čovjek koji je sa svojim primjerom pokazao šta je biti čovjek, čovjek koji je sa svojim ponasanjem sve mlade ljude upućivao na dobrotu, poštovanje i drugarstvo!
Čovjek kojeg sam slijedio godinama poslije i kojeg sam uvjek posmatrao sa divljenjem kada pričam sa njim, zapitkujući se u sebi, otkud mu tolika snaga za ljubav i topli osmjeh prema svakome i u vremenima kada su za sve ljude bila vremena teška, čovjek koji sa svojim ponašanjem, ljudskošcu i ljubavlju, zaslužuje da uvjek pišem lijepo o njemu!
Jer me zadužio i pokazao sa svojim primjerom da se ljudi pamte i po dobroti a ne samo po sportu a čika Marijan je uvjek bio i vrhunski sportista i dobar čovjek koji je sa svojim primjerom, mene i sve ostale upućivao na to, kako treba biti čovjek!
I zato pisaću ja jos o tebi moj čika Marijane!
Bilo bi sramota kada bih lagao!
Pisaću lijepe riječi kao što si ti lijepo boksovao
Pisaću lijepe priče kao sto si ti lijepo pričao
Pisaću tople anegote kao što si me ti toplo pomilovao
.
Jer zadužio si me!
.
.
U čast na Marijana Beneša i Antu Josipovića kao i za sve nabrojane boksere, prijatelje, sportiste koje sam poznavao i koje nisam upoznao!
.
Text: Smajo Sulejmani
