Na adresu portala stiglo je potresno pismo jedne majke koja je izgubila bebu. Pismo je potresno, ali sadrži pitanja na koja moraju da nadležni daju odgovore.
KO PREŽIVI ĆUTAĆE…
Napisala bih par riječi o najvećoj noćnoj mori svake trudnice i majke.
Imam mnogo pitanja, ali ni jedan odgovor ne mogu da pronađem.
Počeću sa svojom pričom.
Nakon par godina bacanja u koš testove sa jednom crticom, osvanuo je dan kada su nam zasuzile oči, gledajući sa nevjericom u dvije crte, jedna tamnija druga bljeđa, ali DVIJE. Sreći se nisu znale razmjere, ali doza opreza je uvijek bila prisutna. Tekla je nedjelja za nedjeljom, naša curica je rasla, bila razigrana i vesela. Svaka kontola uredna, dimenzije taman, srce odlično, mali bubrezi rade. Na jednom ultrazvuku smo ju čak uhvatili i da piški. Na drugom se držala za nožni palac, na trecem se smješila i gutala vodicu, jednom nam je čak i mahala… Pazili smo ju samo onako kako može da se pazi najželjenije dijete na planeti. Pjevali smo joj svaki dan dječije pjesmice uz gitaru…ona je igrala od sreće. Ušla sam u osmi mjesec sa milion savjeta da je to kritičan mjesec i da samo još to izguram kako treba i mogu da se porodim čim udjem u deveti, bez problema. Famozni osmi mjesec. Došao i prošao. Uredno, najurednije. Ušla u deveti…odahnuh, e sad srećo mamina mala možeš da dođeš. U pola devetog mjeseca se više nije imalo šta čekati sa sklapanjem kreveca, slaganjem robice u njen ormar. Kupovina banjice, kupkice, sapunčici, dudice…sa puno sreće i nestrpljivog iščekivanja. Puna je vasiona maštanja o tom mirisu naše male bebe, o previjanju, dojenju, prvoj šetnji, brisanju guze… Do godine u ovo doba smo sa njom na moru! Ovu novu Novu Godinu slavimo sa njom…slikacemo je ispod jelke…
Jutro…doručak, pa idemo na kontrolu. Čokolino, zbog nje nije zbog mene, jer ona voli, uvijek skače na čokolino, raduje se. Uspavala se izgleda, nije odreagovala na čokolino, ali požurujem supruga da krenemo da opet vidimo šta radi naša mala ljubav, nasa srećica. 15 dana pred termin. Prvo smo obavili neku proceduru sa doktoricom, kad idem na CTG, kojoj sestri da se javim da me naruči. Da uzmem uputnicu za bolničko liječenje na vrijeme… Idi na stol, dolazim jos da te pregledam. Liježem sa osmjehom, sad cu vidjeti moju malu ljepoticu…hladan gel na stomak, ona spravica klizi po stomaku uzduž i poprijeko…izraz lica moje doktorice skida mi osmjeh sa lica. Rekla sam samo NE…pogledala u supruga, njemu su vec suze curire niz lice. NEMA DINAMIKE. SRCE NE KUCA. Bile su riječi koje su nas pokosile, okamenile. Tu noc u 12:30 rodila sam prirodnim putem jedno malo beživotno tijelo. Izgledala je kao da spava. Nije plakala. Neke druge bebe te noći u boksevima pored su zaplakale…
Krevetac u ponedjeljak sastavljen, u četvrtak rastavljen. Kraj našeg kreveta ostala je rupa, veličine rupe u našim srcima.
Pitam se, zašto mi niko nikada nije rekao da je deveti mjesec kritičan? Da je izuzetno kritičan.
Tražeci odgovor na internetu, čitam da je mnogo sličnih slučajeva. Slučajeva koji su ispričani na forumima i tu stoje. U opisu devetog mjeseca na nekim zvaničnim sajtovima u pet najvećih problema u devetom mjesecu spominju češće mokrenje, teže spavanje, potrebnu pomoć pri obuvanju…
Imam pitanje za Ministarstvo zdravlja, sve zdravstvene ustanove, grad i državu:
Zašto Banja Luka stoji na 3D ultrazvuku, dok u susjednim državama svaki gradić ima odavno 4D ultrazvuk, a malo veci gradovi čak i 5D ultrazvuk. Zar je moguće da se niko do sada nije pomakao od 3D i zašto? Može se i ovako zaraditi? A šta je sa tolikim životima beba koje su mogle biti spašene? Šta je sa tolikim životima roditelja koji su osuđeni na tugu do kraja svojih života?
Mi u 21.vijeku objašnjenje na sve dobijamo BOŽJA VOLJA, dok se samo 100 km od nas nalazi prvi 5D ultrazvuk. Vjerovatno skupa spravica, ali i ti pregledi su skuplji, pa šta? Postoji li cijena za preventivno sprječavanje tragedije?
Da li su roditelji koji su preživjeli ovu traumu zaista prepušteni sami sebi, pa ko preživi pričaće ili će zauvijek da ćuti?
Postoji li grupa za podršku takvim roditeljima, kojima je to prijeko potrebno?
Napravila sam grupu na facebooku, RODITELJI KOJI SU IZGUBILI BEBU. Ako još neko misli da bi mu pomogla grupna podrška, kao što mislim ja, neka se javi. Da se držimo zajedno, da ispričamo svoju priču onima koji to stvarno razumiju. Da pomognemo jedni drugima da se dignemo i nastavimo. Da zajednički pronađemo razloge za život dalje.
Ja ne tražim krivca niti čarobnu riječ koja će me utješiti, ja tražim samo nadu da ću neku drugu trudnoću moći kvalitetnije voditi i nadati se da iz bolnice neću izaći praznih ruku.
(Dok sam pisala ovo pismo, pojavio se u jednoj klinici 4D ultrazvuk. Jednoj klinici. Sada. Predstavljen je kao posljednje slovo tehnike i dostignuća. Samo da znate, postoji i 5D. )
