Književnu nagradu “Pjesma nad pjesmama” , Kluba umjetničkih duša dobio je banjalučki pjesnik Slobodan Bošković, a biće mu dodijeljena 14 .februara, na Večeri ljubavne poezije u Mrkonjić Gradu za poemu “Kasno leto”.
Odluku je donio žiri 19. Pozivno-javnog konkursa na temu “Ljubavi”, a na koji je pristiglo 1.500 radova 400 autora s prostora Balkana.
Među dosadašnjim dobitnicima su i Matija Bećković,Pero Zubac,Milan Nenadić i dr.
Svaka nagrada za pisca je značajna i raduje jer je ona najkraći most između pisca i čitaoca, kritičara i izdavača. Organizatori ove književne manifestacije nijesu mogli naći ljpše ime za nagradu od imena „pjesma nad pjesmama“. Već samim imenom su postavili pjesniku i pjesmi najvisočiji cilj. pjesnici se ne pamte po zbirkama i knjigama već po nekoliko pjesma najčešće po 2-3 ! Laza Kostić po „Santa Marija salute“ pa unazad do Puškina i pjesme „taljige“. Dovoljna je i samo jedna pjesma ako je ona „pjesnikova pjesma nad pjesmama“ . Ovako nagrađena jedna pjesma izdvojeno stoji i lako je utvrditi da li je „cijela i lijepa “ i da li je zaslužila ovo veliko priznanje . Ovdje zaista nema mogućnosti za estetsko i li bilo kakvo drugo blefiranje izjavio je nagrađeni Bošković.
Obrazloženje žirija
Kao i u „Pjesmi nad pjesmama“, i u Boškovićevoj pjesmi – poemi „Kasno leto“ neuhvatljivo je preplitanje ljudske ljubavi i ljubavi božanskog i vjernika. Kad se čita ova pjesma zaboravi se vrijeme. To je dovoljno da ona ima oseben znak, prepoznatljiv dijalog koji je uspostavljen između pjesme i bića. To je istovremeno i pjesnikova intima koja ga vodi u onu drugu stranu života, u svijet između pjesme (stiha) i bića.
Ova pjesma je „slatka melanholijaa“ slabosti prema doživljenoj ljepoti, odsanjana i pretočena u lirske slike. I sve što ovdje egzistira u ljubavi ne postoji samo zbog sebe nego i zbog nečeg drugog, možda čak i zbog vremena. Na taj način ljubav se oslobađa svih obaveza , oslabađa se ujedno i unutrašnjeg života.
Pjesnik prikazuje dušu u najdubljoj suštini njene slobode . To je njeno sopstveno iščekivanje iza koje će umrijeti „Rekla si – vreme a ja opet umirah od ljubavi“. Cijela poema je poetski testament ljubavi i ljepoti. Bošković traži spasenje koje i po prirodi odbija „ Sa skladnim glasom krvi u senci nemanjićke bogomolje / Ispod drevnih portala svetih freski i krstova / … „Tada smo prvi put svesno umirali čisti do bola / I opet oživljavali kroz travke i zlatni pesak / Koji je poput sunca klizio niz naša zvučna tela“…
Značajno je što se kroz epilog „Kasnog leta“ pojavio misaoni stih. Upravo taj instikt za lirsko i misaono osjećanje jeste što pjesnik Bošković smatra da je na zemlji prisustvo neba! To je žeđ za svim onim što je izvan svijeta i što zapravo otkriva suštinu življenja. To je težnja u jednom višem zanosu duše ka apsolutnoj ljepoti.
„Kasno leto“ otkriva duboke istine o srcu koje voli i liječi religiozne koncepcije strasti što stavlja meleme na rane.To je sukob između božanskog saznanja i ljudske slobode da bi sve što je slobodno i lijepo imalo svoj kraj. Ljepota mora biti prolazna ako želi da bude životodajna.
Izvor Boškovićevih emocija u prvom redu je čulna priroda,ona što je na dohvat ruke. Pod utiskom ekspresije pojavnosti promjene svoj izgled, iskažu se jednim nadstavrnim znakom i smislom. To je i odredilo oblike izražavanja. Stih , slobodan i razuđen, dugih sintaksičkih dionica, homerovski u zamahu i u slojevima, sa čulnim prikazanjima i predskazanjima, poretkom i kvalitetom umjetničkih činjenica. Tim putevima, „po belom kosovsko kamenjeu“, po baladičnom glasu udesnosti i ispovijesti, poema „Kasno leto“, u slobodnoj interpretaciji može se shvatiti kao povelja ljudskog davanja i stvaranja, sa zlatom u očima i oreolom ljepote. Ispjevani su odnosi i sadržaji u kojim se ogleda izuzetna slikarska tehnika, blagost boja i dobrote. Sve su se lirske vrste združile i ostvarile u njoj, elegija i refleksija, balada i deskripcija, ljubav i prijekor, dramatika zbivanja i iskaza. Pojedinačno se iskazalo kao metafora opšteg, a opšte kao metafora pojedničnog.
I na kraju, kao što je već ranije, poznati pisac Milenko Stojičić , pišući o Boškovićevoj poeziji primijetio, i ova poema – balada – pjesma, ispisuje „tekstejelesni pjev, tekst tijela i tijelo teksta“, ne zaboravljajući da se njeno poniranje do samog života , do ljubavi i ljepote, do samog života čovjekovog, događa u jeziku, a i gdje bi drugdje.
