Na adresu redakcije blmojgrad portala, stiglo je pismo majke koja je sa djetetom učestvovala na bambino trci. Prenosimo ga u cjelini uz popratni tekst:
Željela bih, ako postoji mogućnost, da objavite ovaj tekst, kao komentar na održani dječiji maraton i na neslavna ponašanja roditelja u siromašnom društvu.
Roditelj sa medaljom
Poštovani sugrađani, političari, organizatori, ovo pismo je glas roditelja koji su 13.5.2017 godine ratovali na „Braniku“ Trga Krajine i na neslavan način osvojili obećane, već osvojene medalje za svoju djecu.
Tog jutra Banjaluka je osvanula radosna, puna ljubavi i nade. Cijelu noć je padala kiša, a ujutro je grijalo sunce, veliko žuto nasmijano sunce, a Gradonačelnik je nosio žutu majicu, ponosan na svoju, našu djecu. I ja sam bila ponosna. Moj sin je trčao svoju, moju, našu, prvu bambino trku. Probudio se u šest ujutro, nije mogao da spava od uzbuđenja, vjerovatno od mog uzbuđenja. Ja sam mu obećala da će dobiti medalju poslije trke, jer su organizatori obećali da će svako dijete, koje se prijavi na bambino trku, dobiti medalju nakon završene trke. I moj sin je dobio medalju! Ja sam je otela! Bože, kako me bilo sramota, ne drugih roditelja, ne društva, nego same sebe. Pitala sam se: Zar sam i ja postala kao drugi?
Toga jutra na Trgu Krajine branila sam veliku ideju Bambino trke, veliki događaj za djecu, za roditlje, za Grad, a ratovala sam za Medalju, za Pravo.
Tog jutra Banjaluka je imala nadu!
Ali u trenutku nade, roditelji su zaboravili da medalja ima i lice i naličje. A mnogi od nas su baš tog jutra ugledali odraz svog zaprepaštenog lica na naličju nepostojećih medalja. Jer medalja nije bilo.
Nakon završene trke roditelji i djeca su stajali u redu da preuzmu zaslužene, obećane, osvojene medalje. Televizija je snimala ceremoniju dodjele, dok se Gradonačelnik ponosno i zadovoljno slikao sa djecom. Ali u jednom trenutku nestalo je svega, medalja, televizije, Gradonačenika u žutoj majici. Nestali su dječiji osmjesi. A na lica roditelja se navukla mrena surove relnosti i znak pitanja?
Ako mi roditelji prijevremeno starimo uz lažna obećanja o isplaćenim platama, uplaćenim doprinosima i preživljavamo iz dana u dan, sa osmijehom na umornim licima, da bi svojoj djeci obezbjedili bolji, serteniji i zdraviji život nego što je naš, zar i naša djeca treba da odrastaju u laži?
Zar je bilo potrebno ovaj naš siromašni, lažni žoivot unijeti u njihovo djetinjstvo, u njihovu radost i rasplakati njihova mala sretna lica i skupiti njihove ispružene ruke. Zašto?
U jednom trenutku se pojavio čovjek sa kutijom ostavljenih, skrivenih, našoj djeci obećanih medalja. I onda je počeo rat! Roditelji su počeli da se guraju, gaze preko tuđe djece i otimaju medalje za svoju djecu. I ja sam se otimala. I otela sam medalju. I bila sam i pobjednik i gubitnik. I bila sam i srećna i tužna. Plakalo mi se…
Tužno je to da su roditelji naviknuti na stalnu borbu da bi svojoj djeci pružili minimum osnovnih sredstava za život u ovoj našoj lijepoj Banjaluci, prešli granicu koja se nije smjela preći, i krenuli u borbu za medalju, u borbu za obećanje. I ja sam prešla granicu. I ja sam se borila za medalju. Borila sam se za svoje dijete.
I na kraju govorim na sav glas: ako mi roditelji treba da živimo u laži, u sistemu koji nam jem oteo djetinjstvo, mladost, pravao na školovanje i na posao, naša djeca treba da žive u bezbrižnijem i srećnijem okruženju. Treba da žive u istini i treba da dobiju svoje osvojene medalje.
Sve pohvale za pokušaj organizacije ovako velikog događaja, kojeg Banjalučani, nažalost još uvijek nisu dorasli.
Roditelj sa medaljom
