Nedavno sam na Perduvovom groblju u Banjaluci zatekla nimalo prijatan prizor. Na spomeniku je stajala ostavljena tacna od saksije, a pored nje jedan ukras koji je bio u saksiji između svijeća. O emotivnoj strani priče, koja i jeste najteža u ovakvoj situaciji, da ne govorim. Mislim da je suvišno pričati sa koliko pažnje i ljubavi neko napravi aranžman od cvijeća i to baš onog koje je neko koga više nema volio. Pa još između maćuhica, čuvarkuće i ukrasne trave smjestite dva srcolika kamena sa Vrbasa. I njih je odabrao onaj koga više nema.
U tom trenutku, nad jednim takvim prizorom ostanete skamenjeni, nijemi, bespomoćni, bijesni. Šta nekoga natjera na takav grozan čin?! Živimo u teškom i nepravednom vremenu i možda bih mogla da se napregnem da shvatim zašto bespomoćan roditelj ukrade hljeb da bi nahranio dijete. Kažem – možda jer krađu ni u kojem obliku niti shvatam niti opravdavam! Ali, šta je to u ljudskom umu da ukrade cvijeće sa nečijeg groba?! Nisam jednom čula da se to desilo na Novom groblju na Pobrđu, a sada sam se i sama suočila sa nečim ovako groznim. Nažalost, ni to nije sve. Juče sam bila još više šokirana (ako je to uopšte i moguće) jer sam vidjela da nema ne samo jedne minijaturne ruže u saksiji, nego i jednog posebnog ukrasnog bicikla sa malom saksijom u kojoj je bila čuvarkuća.
Uz sve naučeno kroz život i utisnutih vrijednosti unutar mene, vrijednosti poput poštenja, iskrenosti i empatije, nijedan atom mog bića ne može da shvati niti opravda ovako nešto! Nikako ne mogu da razumijem zašto neko ovo uradi, a kamoli ZA ŠTA mu to treba?!
Kome čovjek može da se obrati i šta da učini? Pogotovo u današnje vrijeme kada se, nažalost, ne rješavaju ni ubistva i mnogo teže krađe. Ali, krađa je krađa. Tim gora kada je nešto ukradeno sa mjesta koje bi trebalo biti sveto za svakoga pa i one nevjerujuće. Kada je ukradeno nešto što se ne može izračunati u novcu. Ne može se izračunati, a neprocjenjivo je. Da li pojedinac treba da dežura na groblju, postavlja video nadzor ili da ga bijes prevlada da sprovede i struju kroz saksiju?!
Ako je neko sposoban na jedan ovakav čin, ne smijem se usuditi ni da pomislim šta bi sve još mogao/ la uraditi. Ono što ja mogu je da o tome pišem i širim to dalje. Možda je to nedovoljno, malo, nema nikakve vajde… ali ne smije proći nezapaženo. Posebno iz poštovanja prema mom dobrom i čestitom mužu. Mužu koji bi mi, da je tu i da se ovo desilo nekom drugom, rekao da o tome pišem…
