Milan Grubor, šef kabineta bivšeg gradonačelnika Banjaluke Igor Radojičića, objavio je na svom “Tviter” nalogu imejl koji je Đorđe Balašević poslao Radojičiću povodom poziva da nastupa u Banjaluci.
Ovom objavom, kako kaže, pobio je priče kako je Balašević bio “u zavadi” sa Banjalukom.
– Smatram da je potrebno da, nakon svega, Banjaluka zna šta je o njoj mislio Balašević. Za razliku od pogrešnog, i nažalost, uvriježenog mišljenja, Panonski mornar nije bio u sukobu sa Banjalukom. Ispod je odgovor Balaševića na poziv gradonačelnika Radojičića da gostuje u Banjaluci – naveo je Grubor.
Pismo Đorđa Balaševića:
Poštovani gospodine Radojičić, dragi Igore…
Prije svega želim da se izvinim što odmah nisam odgovorio na Vaše pismo, ali nadam se da u odnosu na decenije kojima se mjeri razdaljina do mog prethodnog koncerta u Banjaluci, i ovih par dana zakašnjenja može nekako da prođe? Prvo sam pomislio da na tako prijateljski poziv, ipak, treba odgovoriti i prijateljskije nego sa dvije-tri formalne rečenice, pa sam odgovor na kratko odložio dok ne dovršim poglavlje nove knjige na kom sam malo ,,zapeo”, a onda su me zatekli uskršnji praznici, i eto, sad sam na samoj granici pristojnog roka za odgovor…
Namjerno sam pomenuo svoj “prethodni”, a ne “posljednji” koncert u Banjaluci, jer iako mi je jasno da se to odnosi samo na “posljednji do sad održan”, nikako mi se ne dopada ni sam prizvuk te riječi? Čak ni u vrijeme kojekakvih anonimnih “prijetećih poruka” i besmislenih prepucavanja po štampi (koja, na žalost, nisu uvijek bila anonimna?), ni jednom nisam pristao na zavjeru po kojoj sam u nekoj navodnoj zavadi sa Banjalukom?
Pristalica sam teorije da čovjek može biti u zavadi samo sa čovjekom, nikad sa rasom, narodom, državom ili gradom, a posebno ne sa gradom kakav je Banjaluka koje se sjećam, koja mi je zauvijek ostala draga, i koja je jedini grad na svijetu (sem mog Novog Sada), koju sam pominjao i u pjesmi i u romanu.
Vaš poziv me je pomalo iznenadio, pomalo obradovao, ali najviše smirio…
Pokazao mi je da polako prolazi vrijeme onih koji su pomislili da mogu biti veći od grada, da mogu prisvojiti, govoriti u njegovo ime…
Navikao sam se na to da živimo u eri dnevnopolitičara koji među najsitnijim vijestima traže krpice kojim pokušaju da zakrpe velike rupe, i kojima zato ponekad posluži pompezna izjava o tome da li je neki nevažni kantautor iz Novog Sada negdje dobrodošao ili ne?
Ništa lakše nego prevrnuti riječi, malo im zamijeniti mjesta? U tome su se pojedinci izvjestili do perfekcije i jedini njihov problem je što tu i tamo nalete na nekog ko slučajno na raspolaganju ima na hiljade riječi više od njih. U pjesmama, u knjigama, u glavi. Ali koje ipak najviše vrijede u glavama drugih?
Neki novi klinci neminovno dolaze, Bogu hvala, i zbog njih je Banjaluka, na moju veliku radost, ponovo ono po čemu je pamtim. Prestonica sporta, kulture, mladosti. Prestonica zelenila, osmijeha i srdačnih, dobronamjernih ljudi. I to ne evropska. Svjetska prestonica…
Čestitam vam na svemu što ste učinili za svoj grad. I na svemu što se može opipati, ili vidjeti, ali prije svega na onome što te sačeka već u povjetarcu, kao nekada, čim pređeš most kod Gradiške…
Bilo bi mi drago da se sretnemo, vidimo i da nekako učestvujem u vašim uspjesima. Nažalost, rok koji ste pomenuli je preblizu, naša ekipa je prevelika, i sve obaveze moramo uskladiti mnogo ranije, pogotovo zato što nastupamo veoma rijetko i što se okupljamo uglavnom za posebne prilike…
Od kojih bi jedna, da ne bude zabune, svakako mogla biti i koncert u vašem gradu, ko zna, možda još negdje u toku ove godine?
Jer to je godina i nekih mojih jubileja, i neću vam pomenuti Osijek, Beograd, Novi Sad, Zagreb, Split, Sarajevo, Ljubljana, Skoplje, samo da bi se napravio važan koncetima sa te turneje. Pominjem to zato da provjerite da li se i vama čini da na tom spisku nedostaje ime jednog grada?
No, što kažu paori u mom kraju, „Sad znate di smo mi…”
Puno pozdrava svima koji to zaslužuju, i dabome i vama lično, ponajprije…
Vaš Đ, Novi Sad, 12. april ove godine.
