Ranije se nije moglo doći na red do pijačne tezge, a sada je sve poluprazno, svjedoče mnogobrojni banjalučki trgovci voćem i povrćem.
Iako su, kako poručuju, cijene prilagodili niskom standardu mušterija, sve je teže, kako se žale, pokriti troškove rada, ali ih to ne sprečava da strpljivo stoje za štandovima.
ZARADA: “Radim 26 godina ovdje. Ima malo zarade, ali ipak kažem da se uloženo vrati. Narod se dosta iselio, a oni koji su ostali imaju svoje proizvode sa sela, pa nemaju velike potrebe za pijacom. Snalaze se svi kako stignu. Od ovoga posla se obogatiti ne može”, iskreno nam je ispričala Ljeposava, koju svi na pijaci znaju pod nadimkom Lepa.
Ona dodaje da je mušterijama najbitnije da voće i povrće nije prskano i da je domaće, a ne uvozno.
Zato sa osmijehom do poslijepodnevnih sati čeka kupce na svom štandu, na kojem ima širok asortiman – od luka i jabuka, do orasa i meda, i sve je, tvrdi, domaće.
KONKURENCIJA: Nekoliko koraka dalje svoju tezgu ima i Nikola Šatara, koji neprekidno radi od 1998. godine i svjedoči da su vremena dosta teža u odnosu na početke.
“Kada sam počeo raditi moglo se solidno živjeti od ovog posla, ali sada je puno teže, teško je troškove pokriti. Danas ima puno velikih diskonta, i oni su ‘odnijeli’ velike kupce. Ima ih nešto iz srednjeg staleža koji dolaze i kupuju, ali prije je bilo puno više”, priča nam Šatara.
NAVIKA: Kupci, koje smo na pijaci sreli, kažu da im kupovina na pijaci predstavlja naviku od koje ne odustaju.
“Uzimam svašta ovdje, od povrća i voća, do mliječnih proizvoda i mesa. Penzionerka kad primi penziju svašta uzima. Ne idem po velikim marketima, naučila sam ovdje da kupujem, a smatram da je kvalitet namirnica na pijaci bolji nego u velikim marketima”, priča nam jedna banjalučka penzionerka.
Izvor: Nezavisne
