Čak i ako nikada niste čuli za Dunning-Krugerov efekt, sigurno ste ga vidjeli na djelu: neiskusni političar sa čvrstim stavovima o svjetskim pitanjima, filmska zvijezda koja vodi rat sa naukom, samoproglašeni stručnjak na tržištu dionica koji gubi novac na sve strane. Dunning-Krugerov efekt je čudan fenomen u kojemu nevješti ili neobrazovani ljudi precjenjuju svoje sposobnosti.
Psiholog David Dunning dugo je proučavao svijest ljudi o njihovim vlastitim misaonim procesima – područje nauke poznato kao metakognicija.
Dunning i njegov tadašnji student Justin Kruger, 1999. godine objavili su u časopisu Journal of Personality and Social Psychology rad pod naslovom “Nevješti i nesvjesni: Kako poteškoće u prepoznavanju vlastite nesposobnosti vode do napuhane samoprocjene”.
U tom radu ovi su naučnici proveli niz eksperimenata u kojima su pitali studente da ocijene koliko su neke šale smiješne (što su usporedili s ocjenama profesionalnih komičara), pronađu gramatičke greške i odgovore na pitanja koja imaju veze s logičkim mišljenjem. Oni koji su najlošije riješili testove mislili su da su ih riješili najbolje. Zanimljivo, oni koji su postigli najbolje rezultate često su podcjenjivali svoju sposobnost. U radu su naučnici iznijeli tužnu istinu: nesposobni ljudi ne znaju da su nesposobni jer ih sama njihova nesposobnost onemogućava da shvate koliko su nesposobni.
No, ovo ide dalje od jednostavnog neznanja o vlastitoj nesposobnosti. “Ono što je zanimljivo”, napisao je Dunning za Pacific Standard, “jest da, u mnogim slučajevima, nesposobnost ne ostavlja ljude dezorijentisanima, zbunjenima ili opreznima. Umjesto toga, nesposobni su često blagoslovljeni neprikladnim samopouzdanjem koje održava nešto što se njima čini kao znanje”.
Dunning-Krugerov efekt nije poštedio nijedan um: svi to radimo, a da i ne znamo. Koliko god mislili da smo puni znanja na brojnim područjima, uvijek postoje i ona područja o kojima ne znamo ništa, ali mislimo da znamo. Ako vas ovo čini nervoznima, Dunning ima nekoliko riječi utjehe: “Tokom godina postao sam siguran u jednu, sveobuhvatnu činjenicu neukoga uma. Ne bismo trebali o njemu misliti kao o neinformisanom. Bolje, trebali bismo misliti o njemu kao o pogrešno informisanome.” To znači da neuki um nije prazan nego je, naprosto, prepun pogrešnih informacija. No, obzirom da su to jedine informacije koje pojedinac ima, na njih se mora i osloniti kao da su, pa, pouzdane.
Kako bismo nadišli ovaj efekt, Dunning preporučuje da budemo đavolji advokati. Zapitajmo se kako bismo mogli biti u krivu, ili kako bi naša očekivanja mogla biti iznevjerana. Nitko ne bi smio pretpostavljati da zna – trebali bismo biti kritičari svake informacije koja do nas dođe.
Članak je originalno objavljen u časopisu Curiosity.
