Mladi ljudi se vraćaju tradiciji i to je ono što me raduje. Opanke izrađujem za potrebe kulturno-umjetničkih društava, a radim i individualne narudžbe djevojkama koje žele da se udaju u narodnoj nošnji i s opancima na nogama, ali i za roditelje koji za krštenje djece kupuju ručno rađenu obuću, kaže Mira Čavlović-Jalić iz Laktaša, jedini registrovani opančar u BiH.
Njeni opanci su se našli na nogama naših ljudi koji žive širom svijeta – od Australije, Novog Zelanda, Južne i Sjeverne Amerike, Rusije do Azije. Opančarstvom se počela baviti slučajno i, kako kaže, zanat je izučila nakon svoje pedesete.
“Završila sam hemijsko-tehnološku školu. Radila sam kao hemičar, kuvar, poslastičar i u svemu bila uspješna, jer ili radim ili ne radim, nema polovično. Osoba sam koja voli da radi rukama i kada sam dobila poziv iz Turističke organizacije opštine Laktaši, koja je sa UNDP-om organizovala obuku za izradu opanaka, nisam mogla da odbijem”, prisjeća se Mira.
Kako kaže, sama obuka je bila teška, ruke su joj bile izgrebane, krvave i žuljevite, a smatra da se to dešavalo možda zato što su na obuci imali nestručnog mentora, odnosno osobu koja je u teoriji znala šta treba da se radi, ali nije znala kako sve funkcioniše u praksi. Obuka je trajala tri-četiri mjeseca, nakon čega je Mira, kao i ostalih pet polaznika obuke, dobila sertifikat da može da se bavi opančarstvom.
Od tada do danas ova žena vedrog duha pomoću flohajzna, šila, makaza različitih veličina za tanju ili deblju kožu, kliješta, čekića te srebrnih ekserčića pravi makedonske, šopske, krajiške, te srbijanske opanke s kljunom i bez njega. Napominje da je srećna što je na našim prostorima oživjela ručnu proizvodnju opanaka, koja je utihnula davne 1968. godine.
“Na početku izrade ove vrste obuće kožu treba izrezati, odnosno isjeći đonove, te izrezati trakice od kojih se kasnije plete cijeli opanak. Zatim sve treba pokvasiti da omekša i staviti u kalup”, kaže Mira i dodaje da su joj za izradu prvog para opanaka na obuci bila potrebna tri mjeseca, a da su godine prakse učinile da sada jedan par izrađuje za 24, odnosno 48 časova, zavisno od kompleksnosti opanka.
Materijal koji je Miri potreban pri izradi opanaka teško je nabaviti i skup je.
“Kožu naručujem iz Novog Sada, a kalupi za opanke mogu da se naruče samo u Jagodini. Trenutno ih imam od broja 17, za koji sam izdvojila 13 evra, a oni veći kalupi za brojeve od 46 do 50 idu do 50 ili 60 evra”, priča opančarka, navodeći da je za bavljenje ovim zanatom potrebno dosta novca, a da ona nema veliku korist jer je za prethodnih pet godina kao registrovani opančar državi dala 24.000 KM.
Mira posjećuje brojne sajmove i izložbe u BiH i širom svijeta, počastvovana je velikim brojem zahvalnica, priznanja i medalja koje je dobila, ali navodi da svoj mir ipak nalazi kod kuće kada izrađuje opanke, čije se cijene kreću od 30 do 100 KM.
“Ono što me posebno raduje je činjenica da mi stižu narudžbe i od ljudi drugih nacionalnosti, s obzirom na to da su opanci svojstveni srpskom narodu. Sjećam se posjete gospođe islamske vjeroispovijesti iz Cazina, koja je za svoju djecu naručila opanke”, dodaje Mira i zaključuje da je jedan od benefita rada s opancima upoznavanje dobrih ljudi, od kojih su joj neki danas veliki prijatelji.
Štikla na opanku
Prošle godine Mira Čavlović-Jalić ugostila je djevojku kojoj su za magistarski rad bili potrebni opanci sa štiklom.
“U prvi mah sam ostala u čudu, ali napravila sam opanke, kupila štiklu, te i opanke i štiklu odnijela kod obućara i zatražila da opanak pođoni i sastavi ga sa štiklom. On mi kaže: ‘E, ne može to’, a ja njemu kažem: ‘Može, može'… I tako je nastao opanak sa štiklom”, prisjeća se kroz smijeh Mira.
U junu ove godine poslala je zahtjev za brendiranje ovog opanka, a odgovor joj je stigao prije nekoliko dana. Kako kaže, nadležni iz te oblasti žele da se opanak brendira kao cipela zato što ima štiklu, te da ona nije za to jer “opanak je opanak”. Ali, navodi, spremna je i na kompromis da bi zaštitila svoju ideju.
