Mihajlo Orlović
KO JE UTVARA KOJA NOĆU PLOVI KAJAKOM PO VRBASU I SKUPLjA DUŠE MRTVIH
(Odlomak iz romana NIČIJA KUĆA)
Milutin Rakonjac ribari. Vrlo je strpljiv. Dugo ćuti prije nego što nešto kaže. Doduše, nije to ono namćorasto ćutanje, već promišljeno i apstraktno. Ne voli da ga sagovornici odmah razumiju.
– On izvlači riječi iz guzice – kaže Luka.
Milutin je radio u istoj školi gdje i Luka. Predavao je biologiju. Svaki put kad se sretnu on kaže Luki:
– Bolje da sam završio muzičku akademiju. Svirao bih na nekom instrumentu, ovako sviram uz onu stvar.
Stavljao je crva na udicu dok je Luka pričao o onom što je vidio na tavanu.
– Sve stvari na nebu i na zemlji imaju oblik ribe. Stvari su različite, ali ima i riba različitih – rekao je kao da se pravda što mora da ga sluša. Na njegovu ruku sletio je plavi leptir. Milutin je stavio kažiprst druge ruke na usta. To je bio znak Luki da ćuti. Leptir je odletjeo.
– Znaš li kakva je razlika između leptira i ribe.
Šta god bi rekao Miliutin bi opovrgao. On je stari hejter. Luka se nasmiješi.
– Ne znam – reče.
– Riba pliva, a leptir leti. Doduše leti i komarac ali nije leptir.
– Mudro, nema šta. Kako se nisam toga sjetio – Luka udari sebi čvoku u čelo.
Milutin je stavio crva na udicu i zabacio.
– Ima jedna priča. Nju nisam nikom ispričao. Kazaću je samo tebi zato što možda ima neke veze sa tim ribljim kosturovima na tvom tavanu. (Oćutao je nekoliko trenutaka, a onda nastavio). Možda je moja priča glupa kao i tvoji kosturovi. .
Milutin pogleda u pravcu plovka. Čučnu i nastavi priču bez uvoda.
– Dolazio je pred sami mrak, u vrijeme kada ribari pakuju svoj ulov i pribor. Stane na obalu ispod Kastela, zagleda se u rijeku. Dugo je posmatra a onda polako zabacuje. Niko ne zna da li šta ulovi i kada odlazi kući. Ribari, oni ranoranioci, a oni su rijetki, pričali su da ga ponekad vide kako prije izlaska sunca odlazi sa rijeke. Zvali su ga Ribar mjesečine. Onaj, ko bi ga ujutro sreo, dobro se zagledao u njegovu torbu. Ako je nabuburena, onda nešto u njoj ima. Ako ima onda on zna nešto što drugi ribari ne znaju. Njegova torba je bila uvijek skoro pa poluprazna. On je imao samo svoje tice i nikakve cake. Ribari mu nisu zavidjeli. Treba biti velika budala, pa provesti noć bez ulova pored, najčešće, hladne rijeke.
Neko je primijetio da ga odavnio nema. Sumnja da ga je rijeka pojela, brzo se raširila. Tražili su ga danima. Bili su uključeni i ronioci. Od njega nije bilo ni traga. Tri mjeseca poslije, novine su objavile da je pronađen raspadnut leš muškarca na obali Vrbasa, negdje u Kriškovcima. Opet se niko nije mogao sjetiti ko bi to mogao biti, jer nije bilo nikakvog opisa. A onda su počele priče. Slagane su jedna na drugu, kao ruka na ruku, ribari su tek tada shvatili da je njegova tajnovitost bila tako velika da bi se mogao napisati roman.
Najzanimljivija priča je bila, nekog Jandre. On je tog Ribara mjesečine, tako nam je pričao, dugo motrio, a onda mu prišao oprezno. Pitao ga je: Hoće li. On je ćutao. Jandre je pomislio da je on jedan od onih sujevjernih ribara, pa je počeo da se žali na vrijeme. Te duva vjetar, sve je uznemireno, list na vrbi šušti, talasi na rijeci se jure i ribe su bezglave. Bježe i nećkaju se.
Jandre je pokazao praznu torbu. Na licu zagonetnog ribara pojavila se grimasa. Sjeo je i zagledao se u dubinu rijeke. Uzeo je šaku kamenčića. Jedan po jedan je bacao i pravio žabice na površine vode. Kada je ispraznio šaku okrenuo se prema Jandri.
– Odkud kajaci na rijeci Vrbas i ko ih je izmislio?
Jandre nije poznavao istoriju kajaka, ali mu je ispričao ono što je čuo od drugih ribara. Kajaka ranije nije bilo. Prvi je načinio neki Antonije. Talijan? Austrijanac? Bog će ga znati šta je bio.
Zagonetnog ribara kao da odgovor nije zanimao. U stvari, on je htio da napravi uvod u ono što je njega mučilo.
– Ko je bila Kerona Paločević?
– Čuo sam o njoj, ali ništa ne znam. Ako budeš sutra na ovom mjestu i isto vrijeme, doći ću da ti ispričam ono što saznam. Ima neki starac. On živi u gornjem dijelu grada. On je inovjerac. Sve zna. Pitaću ga.
Iste večeri Jandre je posjetio starca u gornjem dijelu grada.
– Banjaluci ne trebaju dvije legenda. Ona već ima jednu – starac nije bio raspoložen za razgovor. Jandre je zaključio da je čak bio i ljut. Pošto je obećao zagonetnom ribaru da će saznati ko je bila Kerona. Došao je tako jednog dana i ispričao mi kako traga za imenom neke žene koja se zvala Kerona Paločević. Ko je ona bila i zašto ju je pomenuo Ribar mjesečine zainteresovala nas je obojicu. Obećah da ću se raspitati i pogledati u arhiv gdje sam imao dostup s obzirom da sam tada iz dosade spremao magistarski, pa sam rovio po nekim papirima. Mjesec i više izgbuio sam u traganju, ni slova nisam našao, ni taj Jandre nije se više pojavljivao. Valjda je čuo da je Ribar mjesečine nestao pa nije imao potrebe da sazna nešto o zagontenom imenu Kerona. Možda je zaboravio da sam mu obećao da ću istražiti cijeli slučaj, a možda mi nije ni vjerovao da ću bilo šta uraditi. Danas niko nikom ne vjeruje, a pogotovo kad neko nešto obeća.U to vrijeme među ribarima se raširila priča, kako se noću, na Vrbasu pojavljuje žena u crnom. Vozi se u kajaku i skuplja duše utopljenih ili bačenih ljudi u rijeku. Ribar mjesečine ju je svako veče častio ulovljenim ribama. Pošto bi ih pojela, ona je ostavljala prekrštene kosturove riba na obali. To je bio znak tom ribaru da će ona tuda i sljedeće noći proći. Šta je bilo te noći kada je on nestao, to Bog sami zna. Neki pretpostavljaju da Ribar mjesečine te noći nije imao ništa ulovljeno i da je žena u crnom, što noću skuplja duše po Vrbasu bila bijesna, a možda je među njima planula ljubav, pa su otišli negdje u dubinu rijeke.
Ribari pričaju da je sakupljačica duša aljkava i da iza sebe ostavlja smeće. I ja sam ponekad na obali nalazio ukrštene riblje kosturove. To je valjda njen znak. Imaju neke skitnice ovdje u Kastelu. Žive u katakombama. Viđavao sam ih uveče na obali rijeke. Sjede i piju pivo iz onih velikih klipača. Oni uzdižu njen kult. Namjerno prave rebuse kako bi mit o ženi koja noću plovi kajakom po Vrbasu i skuplja duše, zaživio.
Moj savjet je, napusti tu kuću što prije, jer đavo nema kozu, a surutku prodaje.
