Sve mi je dosadilo, a posao najviše. Bila sam novinar deset godina i nisam napredovala. Uvijek sam dobijala urednike koji su znali manje od mene. I uvijek sam morala da dramčim svoju platu. Ove sedmice pedeset maraka, naredne sto i tako neprestano. Smučilo mi se sve. Imala sam u džepu 20 maraka. Kupila sam kartu do Kupresa i u pradjedovu kuću sam došla sa nešto volje i sa pet maraka…
Tako je Valentina Duvnjak stigla u pradjedovu kuću, na obroncima planine Malovan, u blizini Kupresa, uz cestu koja vodi prema Livnu i Tomislavgradu. Uselila se u kuću u kojoj se njen djed držao stolarsku radnju. Krenula je polako, gredu po gredu i kamen po kamen… Sve je morala da nauči sama. Okrečila je zidove kuće, istesala je ogradu, sazidala malenu stazu koja vodi do kućice. Najveći poduhvat predstavljalo je zidanje dimnjaka.
– Nisam mogla bez dimnjaka, jer su vjetrovi ovdje snažni i vraćaju dim u kuću. Čitala sam mnogo o tome kako se gradi dimnjak, sestra mi je diplomirala na arhitekturi i uz njenu pomoć sam polako počela. To je ozbiljan i zahtjevan posao, jer sve mora biti precizno urađeno – kazala je Valentina.
Počela sa bobicama smreke
Kupreško polje se raseljava, a ona se vratila tamo odakle su njeni nekada krenuli u svijet. U početku je brala bobice smreke i prodavala ih. Dvije marke za kilogram. Skupila je nešto para i krenula u obnovu zapuštenog imanja.
– To je zaselak u kome se nalazi desetak porušenih kuća. Nekoliko metara iznad moje kuće počinje minsko polje. Često se spuste vukovi i medvjedi. Prve noći su bile strašne. Nisam imala struju godinu dana. Ali sam polako radila. Postavljala sam prozore, lakirala drvenariju – ispričala je Valentina.
Bez TV-a i novina
Nema televizor, ne dobija novine i uopšte je, kako kaže, ne interesuje šta rade “Dodik, Čović i Kim Džong Un”. Ponekad joj, dodaje, nedostaje laptop, jer bi tako lakše došla do knjiga koje je interesuju.
– Nemam mnogo vremena za dokolicu, jer ima mnogo posla. Ponekad čitam, ponekad slikam, ponekad pišem. Najviše me zanimaju knjige koje govore o biljkama i to ujedno i najviše čitam – kazala je Valentina.
Iz ruševina obližnje kuće izvlačila je ono što joj je potrebno za popravak njene. Poslovi su trajali danima, nedjeljama. Struja je uvedena nakon godinu dana, kao i voda, ali postoje mjeseci kada ni to nije dovoljno.
– Prošle zime sam osam dana bila odsječena od svijeta. Napolju je bilo minus 30, a smetovi su bili toliki da se ni traktorom nije moglo do glavne ceste. Voda u bunaru je zaledila. Ložila sam dan i noć, ali to nije bilo dovoljno. Stavljala sam noge u rernu šporeta i tako se grijala – otkrila je Valentina.
Lea, Tea, Lolek, Bolek
U improvizovanom hodniku, na ćebetu, spavala su i njena jedina dva drugara – šarplaninac Lea i malinoj-šarplaninac Tea.
– Dobila sam ih na poklon, kao i dva janjeta, Loleka i Boleka. Imam i nekoliko koka. Lolek i Bolek su mi privrženi koliko i psi. Lea i Tea su, sa druge strane, sjajni čuvari. Po lavežu mogu da prepoznam kada oko kuće lutaju vuci, a kada se iz šume spusti medvjed – dodala je Valentina.
Nedugo po dolasku Valentina je zasadila i prvu baštu. Danas ima nekoliko parcela na kojima uspjevaju nevjerovatne mrkve i još nevjerovatnije cvekle, krompir i luk. Planira da poveća proizvodnju i da pokrene “privatni biznis”.
– Kupreško polje je bogato mineralima i zbog toga pojedine biljke uspjevaju preko mjere. Moje mrkve često narastu i do kilograma, a cvekla i preko tri. Sjeme koje sadim je prirodno. Čak i ne đubrim mnogo. Ali, ne može na ovoj zemlji sve da uspije. Paradajz i paprika bez plastenika ne bi preživjeli nekoliko dana – istakla je Valentina.
“Ovdje teče neko drugo vrijeme”
Sa obližnjim mještanima “ne divani”. Kaže da su je jedva prihvatili i da je najviše problema imala upravo s njima i to zbog toga što je – žena.
– Ovdje teče neko drugo vrijeme. Ljudi ne razumiju da žensko može da reže i cijepa drva, da vozi auto i traktor, da zida i malteriše. Ne razumiju ni da imam pravo glasa i da imam pravo da kažem kada mi se nešto sviđa ili ne. Borila sam se sa prirodom i sa ljudima. Prirodu sam možda i ukrotila – naglasila je naša sagovornica.
Valentina jede ono što uzgoji. Povrće i jaja. Ne insistira na mesu. Ponekad joj lovci donesu dobre “ponude”…
– Ovo je lovački kraj, ima mnogo srna i divljih svinja. Bugojani mnogo love, ali ne jedu veprovinu, pa je prodaju budzašto. Imam i nekoliko rođaka lovaca koji mi donesu ponešto iz lova. Nedavno sam dobila srneću polutku. Ponekad odem u Tomislavgrad ili Kupres, na kafu, ali sve rjeđe. U kafićima naveče svira muzika koju ne volim. Poželim ponekad da izađem, da se provedem, ali gdje da nađem tamburaše koje neizmjerno volim… – zaključila je Valentina Duvnjak?
Izvor: Srpskacafe, Goran Dakić
